недеља, 24. децембар 2017.

Miris tuge

Uronuli smo u boju meseceve sonate
gledajuci u te prozirne tragove
svojih stopa, znam, pod stara secanja
smo gurnuli, svu onu ceznju sto se
godinama sakupljala, ali zakljucana
stoji na samim otkucajima srca naseg.

Dahom duge ta misao o tebi se istice,
i u svakoj kapi tvojih reci, sva dela
zaneme sa tvojom prisutnoscu.
Mesec je sam izlio najsjajnije poljupce
za tebe, svaka njegova svetlost nad
tvoje bistre oci kaplju, al to trajanje
je kroz vecnu tamu, prihvatljivo.

Znam da znas, kakve me emocije prelistavaju
i postelju nasu, bojom mirisa nasih tela
podsecaju a celokupni strahovi u moju saku
navracaju.
Samo se jos vetar podseca, kako je biti polomljen
kroz pocetak svetlosti moje duse iznova ostavljen.

Uzimas reci sa usana svojih i slazes na palete
laznih nada, potkovano sretnim momentima, i sav miris
letnji prekrijes bojom jeseni, a vrlo dobro znas
da moje oci nebeske vide tvoje korake sto vise ne idu
do mene.
Voleo bih, isticem neretkim glasom svojim, da si ti
sreca moja, dok sa osecajem gubim svaki trag na brazdama
tvoga tela.

Ne mogu se od bezbrojnih naleta boli srca moga,
povuci u reci svoje i ne smem u ovoj bezivotnoj
tisini, pronaci sebe, taj slatki dah sto dozivam
a uporno tuga pobedjuje dusu sto pazi zbog tebe.
Meseceva rosa u beskrajne tvoje reci, baca isti onaj
kamen sto je moje srce, pod poverenje tvoga bica
i svaku bitku tvoga dodira, zauvek u ambis bacilo.

Govorim ti svako jutro, te nezne niti sto ovo sunce
okupalo ovaj prelepi dan, a izvuci srce i prestati
kucati, dok me ponovo ne dotaknes..

Idem, jer ti ces svojim jakim recima mene dozvati i
sesti, pokrenuti lancano uspomene, uglavnom gledati
u zakasneli trenutak tvojih neizgovorenih dela..

Svake veceri pored mog prozora, svaku noc, posustane
vetar i sto zatekne u mojim secanjima, a ponudi mom
pogledu, plavetnilo nad nebom zablista, neprestano
me podseca na izgubljene bitke mojih zelja za ljubavlju.

Uvek sustignes pred ranim snom, kroz krhotine, i sva ona
brizljivost dodira, nikako slucajno, vec ponosno i
sebicno od svoje talase mene ponovo ubijas,
tim cekanjem gde nada nezno iz mene, lagano istice.

Horizontom pogleda, dve kapi leze i prostranstvom
tvoga tela, ponekad i kad spavas, nastavljam voditi
ljubav sto vecnu vatru u nama, a isto tako na grudima
urezujem svoje slatke usne.
A taj usnuli hod tvoga glasa, izazovno slazes olujne
strasti i razvlacis u ceznjive obrise tisine.

Нема коментара: