четвртак, 7. децембар 2017.

Posmrtni mars tuge

Radost je nezaustavljiva u toj beskajnoj
dubini tvojih ociju, ono te kroz cvetna polja
doziva i sve one osencane brezuljke tvoga osmeha,
socne, bistrim kapima zada razliju se u aurorine noci.
Docices sretnog zagrljaja dok jos je srce vezano
bojom badema, ni zudnje nece biti toliko preslikane
ko ta oka tvoja dva, sto skrivenim mislima razvlacis
svoje tragove po mojim secanjima.
A svi ovi dani su tuzni, ko svece sto gore istopljenom
samocom i sve ga vise u taj cvor veze, a nitima vremena
odveze i ostaju tuzni trenuci kroz prozirne prozore
vlastite duse.
Gledajuci horizontom kako rasipas jednostavne misli
a niz padinu, pruzaju se koraci tvojih dodira kako
kusaju moje vreme, a verujem da je to tek deo tvoje
jave sto sledim i strpljivo cutim, kako zasladis svet
i setim se onih morskih talasa sto ceznu za tvojim
uzdasima.
Ali tu smo mi, zgusnutim redom sna.
Znam, da u dodiru tvojih susreta, susrecu se sva ona
godisnja doba koja kriju tajnu tvojih strahova,
jer zagrljajem istinskog osmeha i bez reci na moje
zelene oci, odlij preostalo svoje vreme.
Kod otkucaja srca svoga, bas u zadnjoj niti u samom
srcu izvora, moju dusu, za sebe nalij, jer samo u nama
dvoma tu je ta ljubav najveca.
Kazem ti naglas, da me iznutra tvoje bice razume,
a osecam kako prostruje ti vetrovi izmedju tebe i mene,
trenutno daleki.
A noc i dalje vlada tobom, jos odzvanjaju sve
one ceznje sto svojim nemim usnama, promrmljas, dok
pucinom svoga tela razlijes tu vecnu vatru sto urezano
slatko oslikavaju, nepregledne pasnjake tvojih pora.
Sasvim su dosta dve kapi tvojih usana da dotaknu ovaj
moj nemir sto se krije u dubini moje tuge, zato na moje
dlanove nastavi pruzati neznost, nehotice dopustam
mesecini da otkrije tvoje poglede dok svake noci
umirem u dubinama svoje tuge.
Tvoje puste reci kotrljaju se niz dobro utaban put,
poput mora koji nosis u sebi a ispod peska ostaju
nedovrsene reci, tananih osecanja, sto kroz belinu
cedis i na svoje prste slascu se hranis.
Dok jos u ovom vremenu moje bice sanja, potajno sniva,
ceka tvoj dolazak kroz hiljade i hiljade trenutaka,
a zna dok jos traje poslepodnevna svetlost zagrljaja
sunca, pripija se uz mene verni pratilac samotnih
koraka..
U mojim uspomenama treperis, prilazis oprezno dok
sa zvezdanog neba rasuti su poljupci nasih secanja,
kako da osnazim se, da utolim ovu glad, dok jos suste
kapi tvojih ogrlica ukrasen mojim prstima.
Ponekad se zaustavis gde rukama potapas moje prisustvo
a ostaje mesto samo za samocu, siroke su te boje tvojih usana
sto kroz osmehe, iznova naslucujem kako cu umreti svake
naredne noci za tobom..

Нема коментара: