субота, 17. децембар 2016.

Salon

Dok budes lezala na postelji od ruzinih latica
nezno cu privuci neznu stranu trenutaka
i sasvim lagano preliti preko tvoga tela,
onu boju jutarnjih emocija sto kroz prste tvoje prolaze,
u onom momentu kada ti dusa utopli cednost tvoga uzivanja.
Jos si u prvim talasima misli,
zakoracis neznom padinom osmeha na trenutke ciste
pridjes okupana kosom i u dlanove pruzas mi rajske dodire.

Ozebla si na studeni ovoj, ta dusa tvoja u samoci zamrla
tu je ona umrla pod okriljem nebeskog svoda,
zalila i opila se od muke tvoga tvrdoglavog zivota.
Na tvojim rukama se skotrljala i pod tvoje prasnjave korake
otisla, i nezna joj se ni stazica a ni puteljka,
umrla je na samoj ivici tvojih nervnih slomova.
Uz korake sam saptao vrati se, nemoj da ona pati u samoci,
pruzi joj sansu jos ovaj put, jer vise nece biti iduci put.

Pricala si, pokretala te male usne ko od sale nabrojala
momente tog kiselog osmeha, te oci su besciljno prolazile
kroz mene u neku tamo tudjinu koja je samo tebi znana.
Moje ruke su bile nemirne, bio sam kriv, nisam ih ja vodio
nego tvoje srce sto je zvizdukom tvojih uzdisaja dozivalo
popratila nas je tisina tog salona, onaj muk tvojih odbijanja.
Ostala si jaka na velikim recima tvojih mastanja tom saptanju
kroz izlezavanje na postelji snova, ostala si da cekas kroz
godine sama u tvrdoglavosti tvoje drskosti.

Taj miris koze, sladunjav poput sunca sto se sakrije medju
korenje tvoje kose.
Toliko snage i neznosti obavijeno u par trenutaka tvojih
dodira prstiju, jos razmisljam o tebi i cekam taj poziv sto
ce me dozvati na grehe.
Znam, da cu reci zbogom, surov kao vreme ali cu i dalje na
tihoj vatri zacinjavati tvoje prisustvo, tvojim jakim recima
bar dok ne izgori i ta zelja za tobom.
Dok budes krala sunceve zagrljaje ne opiri se tom trenutku
sto gusi kada ustajes ranog jutra, nisu te oskudne godine
sto nadolaze, vec je to sunce upetljalo se medju tvoje vlasi
kroz saputanje doziva onu samocu sto je ja vratih u predelu
tih slatkih usana.

Нема коментара: