Noc mi te duguje

U predveceri lice cu ti srebrnom mesecinom umiti,
zatim belim zvezdicama tvoj vrat ogrlicom ukrasiti
i sa bezbroj poljubaca, sa mirisom duse je izliti.
Sescemo i nazdraviti nektarom od zagrljaja
i tako napravljeni napitak, cist iz moje duse,
vreli poput ljubavi, naiskap s uzivanjem popiti.
Pitah se ko si, ali svaka pesma trckara prema
tvojim horizontima.
Pomislim dal si jos tu, u prvim suncevim gutljajima,
dal se provozas uzduz naseg puta ka nasim butinama,
dal si jos opkoracila nase brazde zajednickih uzdaha,
il jos ehom jauka podivljas, ko neukrotiv pegaz.
Dal si jos tu na mojim usnama, nasloni svoje poglede
ka mom telu i ne dozvoli da krenemo opet nagi,
nikako to nemoj, otici na put do samog svrsetka,
a jos smo na samoj litici nadanja.
Sve cu to nebrojano puta opisati ko kisa lagana koja
odzvanja niz cvrste bradavice tvoje,
one iste od ugriza mojih usana, ostalo je jos vrlo malo
nektara ljubavnog, ostani jos malo da te probam.