недеља, 31. јануар 2016.

Stidljivo zaljubljen

Samo za tebe maleno moje,
pod stiklama koracas nad tim gradom,
i taj sebican vetar sto se nakratko zasmeje,
toj crnoj kosi, tom osmehu,
tim vlaznim recima sto prosipas zamnom.
Stajala si na stanici, ocekujuci me,
nestrpljivo, iscekujuci moje
vlazno optrcavanje jezikom
pokraj tvojih brazda
osvrtajuci se za nepreglednim pucinama
nasih uzajamnih strasti.
Sunce je vec odavno zapeklo
gradsko ludilo nad asvaltom
osecao se taj setni pogled tvoj,
ko dvogledi sa nisanom,
kosio je taj pogled,
tvoje usne natopljene sopstvenim ugrizom
vidoh kroz prozorce od moje duse,
vidoh tvoju dusu iskrenu.
Pored tebe nekoliko ispusenih opusaka,
osecao se onaj isti lavez ljudi
za kojima smo se nadali, da si to ti,
da sam ti ja taj,
osecas li to sunce, maleno moje.
Kako da ti opisem zaljubljenost svoju,
kako da opkoracim svoje srce
sto lumpuje pod pumpama nasih cini,
kako.

Koraci su mi postali teski,
plasim se.
Ruke su postale znojave,
ko da sam u vodu nevidljivu zasuo,
a ti si i dalje stajala,
poput supernove sto prkosi svemiru
da porusi sve, a ujedno i obnovi.
Smislio sam plan,
pricicu sa namerom da zapalim cigaretu
pitacu tiho, nemim glasom svoje duse,
cekas li mene ti sto mi teras moje snove,
ti koja mi optrcavas kroz samocu moju,
osetio sam, da,
samo trebam prici i prihvatiti
te za bokove nezne,
sa namerom da pustim svu svoju beskonacnu
ljubavnu reku u tebe,
slivajuci neznim sapatom vremena,
sakupljajuci svu tvoju samocu, hir,
osetih tvoju ljubav,
osetih kako ume da voli
i bez ijedne reci, osetih tvoje bice.
Ne mogu disati,
tiho u sebi cu opsovati,
il jednostavno prici sa ledja
spustiti se neznom lavinom prstiju da kroz
misli tvoje prolijem,
dok se ti budes okrenula,
skinucu odoru svoju postacu smrtnik
i istovetno se priljubiti tvome telu
i saputati neznim usnama,
ljubavno sace pod jezikom strasti.
I dalje stojim,
nit korak se nisam pomerio,
sta mi radis to otidji stidljivosti moja,
dodji maleno moje,
prelepo mi pridji obema rukama
zadji kroz moje bice,
dopusti mi da te zagrlim jace
da osetim svaki pramen kose tvoje,
koje je vetar vec iole prosarao.
Zapalicu cigaretu,
pomalo sescu,
imam jos vremena,
popusicu i krenucu
u ratne pohode svoje
pusticu i ovo vreme,
pusticu lagane korake svoje,
sasvim nezno upitacu te,
da li si ti maleno moje,
sto me jedino ceka

kroz ovo nase ljubavno
vremensko ogledalo.

Нема коментара: