понедељак, 5. септембар 2016.

Dostojanstvena

Dostojanstveno razlivas kapi svojih prstiju po nama,
dok jos se visoko iznad nas mesec rashladio svojim
prolaskom, sa beskrajnim ceznjama u ulici hiljadu
uspomena onih sto odzvanjaju u corsokacima cekanja.
Iz dana u noc, ispocetka sliva se neumorna tastina
svakodnevnice, takva kao ti u mojoj dusi bljestavo
zasvetlis, a rumenim obrazima svojih mekanih usana
usred nasih razlivenih modrih tresanja, ocekujem te.
Kroz uzdahe srca naslucujem nova jutra sto su popracena
s tvojim neznim rukama, ostavljas mnostvo vlaznih poljubaca,
a za njom i zedj za tvojom zenstvenosti, ostaje oslobodjen
do podneva dok jos pod talasima tvoje neumorne kose,
nadolazi jos veci uzdisaji.

Dok zalazi treptuce sunce kroz tvoju bujnu kosu oseca se
onaj smek tek probudjenih misli, iako u tvojim ocima sjaje
rasprostranjene obale koje jos dozrevaju kroz tudje poglede.
Nemas zivot u izgubljenom trenutku naseg svemira, jos se
miris prostire strpljivo i kroz plesove zadrhtimo i kroz
bukete tek naraslih voca, nudis kroz nalete svojih vestih
prstiju, sav narastaj sokova.
Stalno pristizes i kroz sapate vetrova razlijes svoje bokove
i ne slutis, da si vesto razlila svoje kapi po citavom
horizontu nasih dozivljaja.
Tu kraj tvojih prepona srasli su oziljci starih bitaka
mojih usana, tu gde se jos vetar pokusavajuci izblediti
nase uspomene nemocnih pejzaza.
Putokazom strasti krenuse kroz krvotoke zanosima pod ritmom
dobrih okusa pora, jos se nacuju hajke natopljenih prstiju,
jos vladaju tamo gde niko jos nije cuo za izvoriste istrajnosti.

Te veceri si bila rastrojena dogadjajima svevisnjim,
snenih ruku si dolazila do ognjista mojih ravnica i u skladu
mojih nasrta srca, nisi mogla odoleti da spustis sazvezdje
nemilih dogadjaja. Zasto.
Pod obliznjim krosnjama nudila si nabrekle vocne slasti,
nikada nisam mogao uspeti svu slast izvuci iz tvoga bica
jer zivotom si se napunila, dok si plesom zenom, trgovala
nasim emocijama.
Stidljivo si zatreperila te noci, uoci dolaska tih trenutaka
nestala je ona zamorna tisina koja se rasirila kao paucina.
Zbrojao sam otkucaje prstiju, ti moje zlato, cesto sam sanjao
tvoje zagrljaje i taj sapat sto prozima nas, znam, umela si
tiho na prstima vremena da odes u nekakav zaborav.
Dal smo znali da nije nam sudjeno, a ostavili smo duse na
vetrovima sudbine, donoseci prasnjave ulice naseg zivota
sa nama.
Znao sam gde pocinje drvo strasti u tvojim horizontima,
jos nisi bila zrela da predas svoje sarolike godine.
koje se pred ogledalom ocrtavalo tvoje burne erakcije
ostala je jos ceznja da saceka, purpurne reke.

Zagrli, poljubi me snazno i mimo svakog dodira lezali smo
prostrani u tvojim snovima, i sasvim je logicno onaj govor
ptica je ucestalo znati potvrditi nase neme reci, sto su tekle
kroz nasu sudbu.
Ali moje secanje ne pamti tako bozanstveni raj u tvom dolasku
mekanih usana, nije to mesec docarao tvoj dolazak, to je sunce
oznacavalo, ponovno radjanje strahova sto lome tvoju prisutnost
znao sam gde se ovo zavrsava, na postelji tvojih uzarenih
strasti.

Нема коментара: