Prekrila nas bela noc

U ovom danu dok nas prekriva beli carsav sto
nepodnosljivo cuti, jer nema ravnice tvoga struka,
nema tog hladnog vetra iznad tvojih poljubaca,
nestasnog plamena koje se srce upetljalo
i svi snovi sto krenu putem lavine u tvoje
vatre nestanu, ko u vidu izmaglice jutarnje.
Omamljuje nas ta samoca ledena kroz sve izbeljene
krosnje, ko tisina neverna u ove predstojece noci
i dok snom luta snezna kocija.
Ukusom dunja slivali su se moji uzdasi preko tvoga tela
i sve cini mi se da moje usne, kao jedra upletu se
medju tvoj vetar.
Crvenom bojom svojih latica navlacis znoj na sebe
i kroz ceste tihe meseceve poglede, prodjes nasim snom
kako se rastapaju u otkucaju tvoga neba, glasno ostaju
budna nasa tela.
Veoma je toplo to neobicno jezero u tvome snu,
pucketaju ti talasi pozude nasih usnulih misli,
razvijaju se niti neznosti nad horizontom, korak za korakom
i do modrih visanja prelivaju sva ona sanjanja,
na njih se osmehom tankih prstiju izvijaju i maze
i pokriva nas vrelina sna, koja dodirima hrle mimo nas.
Zateklo nas nebo iznad nas, kako dubinom boja prolije
nasom posteljom i sa visina tvoga srca, jastukom potpalis
varnice strasti, to drhtanje prekrijes neznoscu svoga
pogleda i sa vlazno mirisnih usana razlijes svoj dah
da sa nasih tela sva mirisna mastanja poprime svoje nalicje.
Lezis tako ispunjenom vlaznom pozudom, kruznim plesom leptira
i snagom svojih izvora me obavijes belinom svojih grudi,
citav njihov svemir zanosim i sa pucketavih talasa na tvoja
bedra, razlijem rasirene mirise nasih nestasnih dela.
Prekrijem te vrhovima jezika, tako sakupljajuci mekano uzavrele
pore, sto pod kozu neodoljivo posecuju sve one beskrajne reke
sto kroz haljinu tvoju od znoja se ne vide.
Hladne su noci dok se setamo bosi, tim prstima umocenim,
nalik razjarenih vetrova hodi, hodi u moje beskrajne zagrljaje,
ne plasi se moje sene samo budi i ove noci kraj mene.
A jutro kad dodje, ti opet dodji kmeni..