понедељак, 23. мај 2016.

Pod aurorinim nebom sjajis svojom lepotom

Stigla si obucena u zelenu prirodu svoga sjaja
i sad sa svojim plastom zelenih krosnji,
pokazujes u zanosu vrelih dodira, razbuktavas.
Nikako slucajno ne pokazujes, vec ponosno dolazis
sa mirisima svojih korenja i cvrstim zagrljajem
teras od sebe moje vetrove ceznjivih dodira.
Bez glasa prilazis mi okupana svojim vetrom da
u samoj prelepoj zelenoj prirodi pokazes svoju
cutljivu lepotu i svojim usnama prilazes jos
mirisne cvetove tvoje bastine, opijen krecem
kroz vetrove svojih medja i u nepregledne ravnice
ostavljam neprimetno svoje mirise svoga tela.
Ostaje jedino za nama taj magican plod nasih dodira
da ako ispunim svo vreme sto si sticala svoje iskustvo
dok si rasla u nepreglednoj prirodi i sa strahom da te
neko pronadje u svim tvojim krosnjama, svim onim slatkim
ugodjajima sto je tvoja kosa privukla ka sebi,
a opet, nije to kosa tvoja bila, nego sve silne krosnje
tvojih razbuktalih zelja, pa ispod hlada zbrojis sve
nase plodove mira, sasvim necujno smo osecali rastanak
zelenih prostora tu gde smo jos kao deca igrali se
nestasnih igara.
Pocastim te svojim prisustvom, znas prepoznati vatrenu
stihiju u nama i u tek probudjenu krosnju pustis mesecevu
svetlost da se pod nama raznezi, pa brzim hodom njegovim
stopama svemira zakoraci pored obale jezera i u prvom
gutljaju nasih usana, izlezava se nad bistrinom nasih pogleda.
Pitas se otkuda tolika aurorina vidjenja nad nasim velikim
i prostranim nebom, pa se pod nasim zelenim vrtom razlije pod
bojama bozanskih dodira i nikuda ne odlazi vec pod prstom
magicnog izlivanja prebaci u nemirne poglede, da se cak pod
stidljivo vatreno crvenim mesecom izlije sva nasa dusa sto je
odnekud preostala.
Nikad se vise necemo umivati nasim prstima pod jarkom suncevoj
svetloscu, jer su moji prsti prepuni nektara gde sam jedrio pod
suncem nebeskih stihija i uzareno upleo u tvoju kosu,
a same usne ostale uzarene tvojih izvora prelepih uzdaha.

Нема коментара: