понедељак, 8. фебруар 2016.

Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi

Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
cutim i zelim te, osecam da me posmatras
kroz drhtanje tvojih usana kako se razmice.
Prijaju tvoje velike obline tvoga tela,
samo naslucujem slatku tajnu tvog dolaska
i pozelim da cutimo s poljupcima u nasoj
postelji.
Odsutna si postala i kako ja da na to
reagujem, da se suzdrzavam, zasto?
Tvoje nezne obline nude mi portret tvojih
stvaranja u kojem su nasi slatki koraci
odavno zamenili s prvim poljupcima usana,
napustam tebe tako sanjivu i neznu a opet,
udisem tvoju misao u svojim ceznjivim recima.
Kako tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
zagrlio sam te tako neznu i poletnu, pozeleh
da sam kraj tebe u ovim jutarnjem minutu da
barem mogu optrcati jezikom preko tvojih ledja
sa smeskom se zadrzati s poljupcem preko tvoje
zadnjice, polako spustajuci se niz slasne uzitke
posustati nad iole tesno podrucje, barem se
na kvarno usunjati u tamne odaje i slasno se
posluziti njihovoj slascu, i ostadoh namirisan
cudesnom lepotom tvoje obilnih dveju zadnjica.
Kad tisina ume tiho da razvuce se po tebi,
ja naprosto pozelim da je razvucem na velike
horizonte tvojih pora uvlacuci svaki gutljaj
tvoje samoce, osecaj i dalje drema u nama, znaj.
Ne molim sa tugom, vec prosipam radosne prahove
po celom tvom horizontu i ocekujem slasne ugrize
tvojih divljih uzdaha, osecam kako me vec mrzis
u svojim mislima sto prosipam zajednicke reci,
sputano se osecamo u predvorju nasih pozuda,
a ti ni trunku nasih pehara nemas, samo tugu
u ocima i poneku suzu za nas odvec kraj.
Znam, pronacices latice rasute po celom krevetu
i na grudi moje, pisace pismo, zasto se voleli
nismo.

Нема коментара: