субота, 20. фебруар 2016.

Kroz secanje pricam sa tobom

Znas ono kada ptica zapara nebo, a ti onda tiho zajecas u meni
ili je to onda na meni, sve mi prodje kroz usi, svaki tvoj urlik
svaki tvoj nemi sapat, tvoj uzdah mi prodje pored obraza i u
zelji bih voleo da si poput ptice koja rasiri krila, onako
ko lastavica sto znaju putovati na daleke pute, ostavljajuci
sve za sobom, ali ti to ne.
Ne, kroz sliku mojih ocekivanja u kojem su nasi koraci
bojali ulice, napustajuci nase krovove, osetih se ponovno sam,
dal sto previse ocekujem od tvoje duse, ili jednostavno razumem
kuda sve ovo vodi, premalo je ovo nase vreme otislo u nedogled
nepovratnih reci iako slutimo na nase vreme, nadamo se boljem
svrsetku, ali cemu kada smo uvek bolji na samom pocetku.
Znam da se jasan miris tobom prostire, pa cak i ona tvoja neznost
sto nanize strukove tvoje velicanstvene zenstvenosti tvoje i
carstvom tvoga bica urezujem ponovne brazde sa svojih usana
nikada nisi cula laz, pa cak ni neistinu popiti ne mogu reci
nista, pa makar odgonetnuti tvoje sede vlasi, samo vremenu prastam
sto te sreteh kasno.
Ne mogu zuditi za tobom toliko ko sto sada cinim, dokle, to nikad
necu moci saznati, samo zudnjom pokrivam ti obraze crvene, preko
tvojih velikih grudi predjem ovlaz saptacima svojim.
Laganim koracima usana svojih opkruzim bradavice jasne sto mi se
nude, dolazim i u njih uranjam cesto, prstima sustizem i pod tek
procvetale vlasi osecam napor u tvome glasu, osecam, a prastam ti
sve.
Imam te, dok te jos drzim za zadnjicu tvoju, osecam kroz pljeskanje
saka, osecam taj divlji zov djavola u sebi, osecam, a dal mi prastas
sve to.
Svuda me ima po tebi i u tebi, nalazem secanju da prodirem jos vise
pokusavam kroz secanje da te se setim, tvojih neznih dodira sto su
znale klizeti po mojim rubovima muskosti, jednostavno znajuci sebe
i tebe i uzivati u plodnim livadama nasim, dok smo prasili nase
cvetove koje su vec iole bile prepune ekstaze nase, a mi smo ostali
samo izgubljeni u secanju nasem.
Nedostaje mi taj tvoj osmeh sto ozari lice tvoje, znam da se nasmesis
mome liku, znam taj miris tvoj, kleknucu ponovno onako bez srama i
oprosticu grehe tvoje i krenucu na put do pocetka naseg nestvarnog cilja,
voleo bih zastati na raskrsnici zelja, priupitati kontrolore, dal je
i moja zelja ostvarena ili i ona negde lezi u nekoj staroj prasnjavoj
fioci, onako prenaboranoj kroz vreme i odgurnuto od mene.
Il je sve ovo samo varka ili smo mi sami djavoli, a sve sto cinim je lice
moga andjela, u lavirintu svojih reci prepoznajem tugu, dok ti vidis
sasvim nesto trece, ja samo vidim drugo vreme koje ce da iscezne,
za tebe novije za mene isto, sve se svodi na jednostavne reci i opet
cu reci sasvim nesto novo, a ti ces mi se ponovno kotrljati po mislima.

Нема коментара: