среда, 23. децембар 2015.

Eh, Marina, Marina

Govorila je kroz ime svoje i umorno me docekivala
u snove svoje, izgovarase nam imena svoja, mislim
da poludecemo oboje, ona ni u snu ne bi klela da
me je ikad volela, a na javi misli samo na me.
Eh, Marina, Marina odgrizla je ceznjivu jabuku
sa nehoticom paznje slivalo se uzdasima i ponovno
je krenulo svojim tokom, malo nestrpljivim hodom
znatno voljenom, a opet znala je kome..

Eh, Marina, Marina, znaju li ti vrapci sa grane tvoje,
sto te srce zove, il si stvarna ko u oblacima kap
kise, il nestvarna kao iluzija ova sto ti pise.
S cudnim merakom obisao sam studena kolena tvoja,
obidjoh i pasnjake tvoje, namirisan tvojom dusom
opet cu da uzdisem, dok se budem penjao na tvoje
planinske masive, pogledacu na dole, da skliznem
poput sante leda, ostavljajuci mekane brazde urezanim
neznim poljupcima jagoda..

Eh, Marina, Marina, imas svaki adut sto ti treba
sve sto imas to i pruzas, ko ono staro ime uzviknuce
i junak u tvom zbunu, nedamo te, ipak ostade mi pesma
ova da te opet obidjem, kada se iz ove iluzije razlijem..

Нема коментара: