петак, 18. децембар 2015.

Sudba i ja

Voleo bi katkad da mislima prodjem kroz tvoju kosu
makar na kratko da zamirisem svaku vlas, sto tvoje
bice meni precutkuje iako si mi daleko, barem cu
znati da si u mojoj dusi, zanevek ostala moja duso.
Ti u dalekom gradu, samo pazi da te ne ukradu,
te nebeske oluje sto ti kosu metnu pod svaciju
musku ruku i to sasvim na kratko, oni su ipak ubice
mekseg srca, pomalo natprirodno i uglavnom prilaze
prirodno ne bih da zanovetam puno, u svacijoj glavi
je prepuno.
Jako sam kratkog fitilja, probuseno mi je srce moje
sto tandrce ko serpe stare, mislim da preskace
ovo sto se zivot zove i u glavnom u toj streji
video sam tvoje snene oci, mislim da blede od ovolike
zime, samo pazi da ti neko drugi ne uzme.
Svakog jutra podignute glave krocim, kroz obilje
zivota svoga, nadam se necemu, sto vise nikad doci
nece, al ponekad i ova sudba sto mi kroji dane
prozborice i kroz ove moje reci.
Idi, idi moj tuzni covece i bori se za svoje bolje
dane, jer tesko je kada ljubav zastane, eto cuda
velikoga ljubav zapomaze, a ti tugujes tu gde svane.
Voleo bih sudbo moja da pripomognem al ne znam kud
cu ja, kada stidljivost moja prevladava, mislio sam
da skocim sa oblaka, ukrotim mocnog groma, ukrotim
nevestu oluju, ali opet ne smem previse jer i ja
imam ljubav svoju, samo sto nemam kome.
Ne plasi se tuzni covece, ja ti kazoh kuda krocis
samo pazi da ti ne utekne, mladost luda i vikaces
ko to zna kuda.

Нема коментара: