уторак, 29. децембар 2015.

Znam, jutro ce ponovno nestati

Znam, jutro ce ustati i nestacemo u vidu meseceve svetlosti,
ipak ce zvezde preko beskrajnog svemira, nemo saputati nase
iskrene molitve, neka nam ostane jos ovo jutro uz tek ispijenu
kapljicu nasih vlaznih usana.
Nasa bica postace lutalice, odreknuce se starih krpa i bez ijedne
reci krenuce u putovanja nova, kao dve rajske ptice.
Bas u onom casu pod pocetkom davnih jutra, pod svodom izgubljenih
dusa, ti i ja, u lavirintu nasih dodira.
Tada u klasju sunceve svetlosti, isplecemo venac neznog uranjanja
a suncekreti pod neznim brazdama tvojih osmeha, njihace se i pod
potocima zajednickih misli.
U zajednickom vidnom polju, zaleprsacemo pod okupanim strastima
naseg nemirnog stvaranja, sto medju krosnjama nasih emocija
prepusticemo se nasim slatkim porovima, bezobrazno cemo nestati
pod iluzijama nasih mastanja.
Tako iz ranog jutarnjeg dodira, nestanimo pod kristalima znoja
u narucju bezobraznih iscekivanja i zajedno u talasima pozude
sjurimo se ka dole, prema slasnim poljima erotskog nadrazaja,
visinom planine utihni pod dnevnu svetlost, jer nase vlazne usne
cekaju da se spoje, pa preko morskih ogledala tvoje velicanstvene
duse, da s nasim dodirima upijamo savrsenstvo koje tek pocelo da pali.
Dogodi nam se tako da izjutra brojimo sate, zureci u nasa raskolasna
tela pod kapljicama usana dozivamo jos bezbriznih okusa nasih uzivanja,
i spustimo tiho najtise, sva nasa milovanja, neznim otkucajima srca
izlijmo jos u nas svet svu neznost i pod obrazima, sluzimo se rukama nasim.
Ovako ranim jutrom rastoci me poput dveju reka i zeljna mojih talasa
ponovimo umorne uzdahe i pod mojim grudima zaspi s dusom, svojim poljupcima
cu te uspavati i u tvoju kosi nezno docaravati svaki otkucaj moje iskrene duse.


 

Нема коментара: