петак, 4. децембар 2015.

Tvoja neozbiljnost

Prosetali smo se zajedno ti i ja pod nasim
vecernjim nebom, lagano kotrljajuci nase
emocije sa strane, ogledajuci se po ducanima
nasuprot nasim mislima i opet nisi pogledala
moje dodire, skrivala si svoje neozbiljne oci.
Opet bezis u stranu, katkad se povuces i uplasis
moje bice da cu ponovno hodati ovom zemljom sam,
nastojacu da barem zbog nas utvrdim sav nebeski
svod koji kroji nase plocnike s'kojim koracamo
stidljivo, a opet ponovno napeto.
Znam da osecas moju dusu, zasto radis mi to
kad vec iole moja si.

Opet krijes svoje vlazne rucice po djepovima
proslosti, opet taj isti krah u tebi,
vidi se znaj, da moja si onog trena kada si
pozrtvovano stajala na rubu svojih zelja
neprekidno zureci u moje prelepe oci,
onaj isti sjaj sto si znala pokazati svojim
uzdasima zenstvenosti.
Milis da je previse i ovo setno,
sto pozelih i tvoje ruke da me grle i ove
noci, barem da prelijem med preko visanja
po tvojim usanama, da otopim taj sav sklad
u tebi.
Da zakoracimo na razinu neznih otkucaja,
barem u tom trenutku da uzivamo pod korenjem
srece i to na dohvat ruke da probiramo nezne
dogadjaje.

Ali svaki put kada pridjem blize tvom srcu,
naprosto me odbijes, ko sam univerzum sto zna
i ume odbiti moje zelje prema tebi,
ti si ta koja mi izvlaci moje tamne kapke
po silnom horizontu mojeg ambisa i opet nastojis
uzvratiti povrede, nekadasnje slomljene duse
i opet iznova cinis to, kao da sam tek neka
prljava krpica sa kojom si se tek umorila
trazices opet moja slova, onako odmila ususkavati
svoje strasti.
Katkad oprezno pocepati moje slasne odore i odvuci
me u moje ponore, samo da bi doznala kako ume
da boli, ta paklena ljubav, a ni tada ne bi umela
da izgovoris te teske reci.
Ponovo me zagrliti i reci u sebi, da si sebicna
i krenuti u nove ratne pohode.
O dal znas da ja nisam ratni front,
koji se bije pored tebe, vec rajski plodovi
koji znaju da presuse bez tvojih dodira,
slutim da je kraj, ali opet se borim jer osecam
da imas u svom tom paklu jos semena ljubavnog
stvaranja.

A opet kako da ja tebe ostavim a da ne pocepam
svoje srce, koje je se tek iznova pocelo kupati
u mlecnim izvorima ljubavnih zbivanja,
nikada neshvatljivo ne bira, a nit po nit
odzvanja u mojoj glavi.
Govori mi odstrani je iz svog zivota, vidis i
sam da nije vredna tvog cekanja, zbunjuje nas
ta njena neozbiljnost uranjamo previse u
te nezne emocije suvise, osecam da patim
a opet krecem na put bez pocetka i nikada
ne mogu stici na taj vecni cilj,
jer ni njega nema u svoj ovoj tisini
koja se naziva samoca.
Okovao sam svoje srce, iznova u nedogled
dok god seze moj pogled ka toj prelepoj
silueti i osecam kako me veze moj cvor
patnje.
Katkad bi dovikavao tvoje ime kroz sebicne
kutke moje sobe, zidovi su opet na strani
paucine onih istih po kojima gazimo i mi
a opet se nama nadamo, ne osecas vise
ni to, jer ti si moje prokletstvo sto me
ucini ponovno izumrlom vrstom.


 

Нема коментара: