четвртак, 10. март 2016.

Sunce i Mesec

Kada nebom vlada tvoja kosa i ptice vise nisu iza resetaka,
a u mojoj dusi krene predstava, kada jarko sunce ugleda
nasu vodu koja se prostire po citavom telu, izvijaju i maze
se.
Tek onda to nase jarko sunce prostruji svojim snaznim i
vrelim zagrljajima, razbude sva nasa cula, dok se one
izlivaju poput mastila nad horizontom nasih zagrljaja.
Uzeo sam mac sudbine i razbih bocu mudrosti da zalijemo
i uzivamo u samom korenu tek pokucane srece, i napokon,
prema zakonu verovatnosti, srescemo se opet i u drugom
zivotu mi.
Ti stidljivo zakaceno zvezdo sto sjajis iznad mene,
izbaci iz svoje ose, jos malo snaznijeg zvuka poput boje
u kljunu labudovih plesova, suzbij znacenje i uplesi
medju nasu krosnju i svi plodovi sto padaju, za nas spas.
Ostani zauvek u mojoj dusi, reci cu ti sada, nudim ti plodove
mora i iz svake dubine darujem ti sirene, koje pevaju zbog
mene.
Saptalo je sunce svom vernom pratiocu mesecu, da ukvasi svoje
duge noge u recna korita nasa, raspustilo je sve srebrne niti
svoje i krenulo je u najsladje dozivljaje, mislim, da jos
pamti ispod struka tvoga, kako te miluje moja ruka.
Smeskala si se ispod mesecevog oka, spustila se kao modra
reka, poceli su i brzaci da rade ko mocne straze usled
ratne varke.
Razbucalo se ono vreme, gde su dojke pomislile da su previse
usle u same tokove nasih ugriza slasti, razlile se cvrste jagode
poput bele cokolade, razlio se kramin sa usana tvojih i prepusta
se ugodnom osecaju i pusta mesecevu senu, da zaigraju pod mesecevom
notom tu kraj tvojih osmeha.
Iscrtajmo jos jedan krug, sunce moje radosti udeli mi jos svoje
gracioznosti, pusti jos malo tvoga snopa, da te ljubavi ugledam
kako stojis nad horizontom ko neka daleka reka.
Mozemo i hocemo, prvo: sloj po sloj, necujnim stopama nanesimo
otiske po nasim srcima i u glasu crvene krvi i podelimo nasu dusu
medju nas dvoje i modra strujanja slatkih milovanja.
Volim kada se prosetam pored reke, tvoje duse, zastanem u trenutku
svoga stoleca, procesljam tvoje umorno srce u potrazi za tvojom
srecom, kroz ono siblje sto tvoja pamet rasirila svoje ruke u
nadi samog vremena, ocekuje moje zagrljaje, a ti dremas i ove
noci i u snovima trazis moje telo, koje vec imas pored sebe.
Treba mi to prolece da prostrem pupoljke po tebi i svo njihovo
seme, taj miris vrtova ispod podlugova nasih tek nazidanih mostova,
imamo smelost nasih zagljaja i semafore nasih pred kapijama duse.
Dok pusim ovu cigaretu i sam dim iz nje stvara mi siluetu tebe,
pod mirisnim dimom uvijas se pod moje obraze i nezno se privlacis
meni, preko usiju mojih ostavljas misli svoje, cak je i zenstvenost
tvoja zasla pod poru moga bica ulazi jos dublje i vise, grcevito me
hvatas u sebe, sve sto ostaje je svrsetak nase trenutne maste za nama.
I danas iz daleke proslosti, nudilo je bogastvo naseg otkucaja, skeniramo
sve sto smo bili i tu raskosnost voljenja kao cistu misao u ljubavnim valovima
naseg srca, u mojim neznim dlanovima, bol za tobom najvise cuti, jer nema
sunca niti meseca, da me ugledas kada ti zatrebam.
Zato mila moja, ustani ranog jutra upali svetlo svoga bica, pusti misli ka
meni, pruzi sebi taj osecaj, pusti i note ljubavnih reka, pusti sve sto ti
smeta, jer tvoje srce vise nije kraj tebe od ove noci krenulo je na put oko
mog sveta.
Raspisana mi je poternica zamnom, ukrao sam cistu dusu tvoju, ukrao je kroz
molitve svoje, al dosla je sama kada je shvatila da smo sudbinom kovani i
potrebno je da bude kraj svog tvorca, jer je kovano samo za mene.

Нема коментара: