среда, 04. октобар 2017.

Na vrhovima prstiju

Vrhovima prstiju iscrtavam po nebu tvoje nalicje
i tako tim recima mirisnih spojeva izranjaju,
doci po tebe kroz sve te ravnice i svako granje
ispleti u kosi, al zapoceti oslikavati pogled
u bokovima tvojih strasti,
sa usana cvet se osmehuje dok ranom zorom
u zagrljene ruke pohraniti tvoje telo.

Dok ustanes prvom zorom, ja pod usijanim nebom
docrtavam dah tvoga budjenja i kroz pucinu tvoga
zevanja, ko zamirisano sunce uranjam u tvoje uvale,
al nacrtati osmeh svemira, svu onu bastinu tvojih
pokreta i svom snagom drhtaja osencati,
tako bi zapoceli strastvenu zoru kroz nase susrete,
uzeti te u obrise narucja, stopiti se u tebi i zaploviti.

Ja bi sve to nebrojano puta uradio, sve dok se ne zabrojim,
pa sve ispocetka do beskraja, a tvoje lastavice od kapaka
umivao svojim vlaznim usnama.
E moja ljubavi, sa nocnih nebeskih ogledala kroz svaku
kap kise dolivao sebe samog, udahnem te i mirisom opijen,
dok sa mojih dlanova svo zelenilo sto tebe miluje
zaustavi nas i od vremena otkinem.

Oprosti mi sva moja nevaljala cekanja u tvojim snovima,
oprosti, a volim da se usidrim u tvoju usku uvalu, zastanem,
pod daskom tvoga daha i uzdignuti se ponovno lepotom tvojih misli.
Kako cemo smiriti strastvena jutra, kako cemo prileci uz te smele
talase i kako dotaknuti svu krosnju zagrljaja sa kojim smo se
prirasli.


Zvezde veceras pletem, ispod podlugova secanja, na nasoj terasi
kud nas je omeo miris jutarnje kafe.
A mirisom ljubavnih cvetova iznova otvaraju pupoljke nasih ceznji,
dok smo jos zaceti u skoljki vecnosti sto kroz vecnost putuje
zagrljeni.

Нема коментара: