петак, 29. јул 2016.

Sto te nema

I moj sapat uzdah sprema
dok kraj tvog srca drema,
svaki dodir da ti sroci.

Sto te nema,
sto te nema,
kraj mene.

Ukrao sam ovu noc za sebe
i sve sto mi je najmilije,
darovacu tvome prisustvu,
da mi te stvori u mojoj dusi.

Svojim pogledom krasis moje obale
i na samim otkucajima,
zasluzeno stojis,
kao deo njene milosti.

Svaki put kad se zagrlimo,
ti uplovis mirisnim osmehom i
svu samotnu paucinu odupres
od moga srca,
ostajemo ko trenutak u
njenom vecnom otkucaju.

Oterao sam sunce drazesno,
sto mi te odvraca na te
prljave pomisli tvoje,
jer osecam da nemam kud,
kad u mome telu bijes bitke,
a ja nemam kud,
nego da ti saopstim jos lepse
reci sto tvojoj dusi treba,
a meni samo ta ljubav sto
je u tebi zatocena.

четвртак, 28. јул 2016.

Eho budnih snova

Poljupcima gubis sjaj bolje me pogledaj
stisni zube i pokreni se ka prozoru,
ka mojim pogledima, znaj da si zedna
ostala od mojih poljubaca, draga.
Lice koje ljubim ispod onih krosnji
gde smo oboje sakupljali divlje
poljupce, i svaka pora od drveta
oseca se na nase ucestale dodire.
I sta cu sada ja, ko pucina se
razlijes i preko krosnji oblaka
sunes bistre kapljice od tvoga oka,
kako da nahranim tvoju cutnju.
Po tvojoj kozi razlivam boje sedefa,
grlis oblake od preteranih zelja
i pustas uzdahe a glas se produzuje
stalnim ehom zamnom.
Nebo odzvanja na tvoju cutnju i ne
prastam sto mi te nema kraj sebe,
u ovoj gluvoj doba noci, pomolim se,
kada stegnem jagodicama s tvojim
imenom.
Ipak u nekoj traci, pokretnoj,
ocekujem tvoje drhtaje iste one
setnje pored obale, kroz vreme
ostvaris eho sigurnosti.
Tek pod koracima osetim misli tvoje
sto za nama lelulaju, zapocinjes
dan ka traganju i samom znacenju
zudnje, trajno si umela uneti u
mene svu svoju cutnju sa kojom se
ja borim sa sobom.
Malo pomalo, sanjarim dok pustam
korake dok predveceri zastajkuje
i ne vidi se ni mesec sto se nakrivio,
zna on muku, kada krenemo u teske
bitke.
Nit pobedjeni, a kamoli porazeni,
uvek vecito trazeni u samom hodniku
nasih ucestalih bitaka nas samih,
dal si ista naucila i porucila,
il je ovo nase vreme otvorilo vrata
ka nasim dusama, dal smo dobro,
al videcemo kud smo krenuli kada
stignemo na sam startni cilj.
Ne dozvoli da te tuga ubije i
zaustavicu se na sredini tvoga tela,
prevazicicu mastu nasu i vatrom
nasih pogleda u samom centru zvezdanog
svoda, izlicu onako kako mislim da treba,
dal smem, da ti poskidam svaku zvezdu
sa naseg neba.
Nisu to neke zvezde suncevih sistema,
to su one sjajne male finese sto sam
zakacio od samog stvaranja neba,
nisu one tu da te vide, one su tu
da ti ukrase svake veceri nebo.
Jedino tako u mrklom mraku mozes
pronaci moj put sto mi te vodi k meni.
Vatrom sam ispisao tvoje ljupko telo,
oseca se strujanje vazduha, osecam
taj zar na usnama, osecam i zaustavljam
se po horizontu tvojeg prelepog tela.
Nemoj prekidati identicne uzdahe tvojih
leptira, nemoj nikad precutati malu
ceznju za nama, i nemoj nikad otici
na put sama, jer nikad nisi sama dok
sam ja u tvojim sjajnim ocima.
I dok se mesec bori sa mojom samocom
poptuno sam siguran i smiren,
da u nekom trenutku i ti pomislis na mene,
ostacu veran i verodostojan,
cekacu te na samom izvoru nasih iskrenih
iscekivanja.
Tesko je prepoznati svaki oblik tvoga osmeha,
moje usne zalaze i odlaze do najskrivenijih
detalja tvoje nezne koze.
Zeleni listovi sto saroliko stoji pod nasim
dlanovima, negde se oseca strujanje nasih
zagrljaja i ispiram nase dogadjaje,
dok jos na meni plovis u malom brodicu
neispunjenih snova.
Mudrost tvojeg bisernog sjaja u ocima,
pomislih makar uvece, kad moji dodiri tvoje
osmehe krase.
Dok stojis u mojim budnim snovima taj osecaj
prelije se tisinom dodira, jos se nasa koza
prilepi, a ti me prekrijes ponovno svojim
telom i uzviknes, vilharmonijskom dusom.

уторак, 26. јул 2016.

Natopio sam sunce sa svojom ljubavlju za tebe

Bojom sunceve lepote ukrasila si svoju
boju koze, konstantno dodajuci paletu
sladunjavih obecanja i iznova dodajuci
jos malo vremena za svoje ceste molitve.
Krenulo je nebo po svojim koritama da
razbacuje svoje drazesne kapi,
osecaj se budi da te kradem ovog jutra
za sebe, ne marim sto te osecam u sebi,
taj kradljivac od vremena krade me od
tebe, znam da ces doci, kada oteram i
ovaj dan bez tebe.
Tamo u centru podneva,
gde nestajemo pod dodirima samoce,
to doba sto nas vredja i prkosi nase
cutljive dodire.
Popeo sam se s vrhom jezika do tvojih
bradavica, bar u mislima sam jos malo
nestasan, jos ti se nadam, al te zelim
kao nekad pre.
Ponovno ti dolazim u sne, ne treznim
se u tvojim dodirima, opijen do nistavila
nasih dubokih emocija, osecam da propadam,
al se jos nadam, tom dodiru usana.
Dok jos onako pospano lezis na postelji
od satenskih zvezda, u prvom naletu svojih
uzdaha ulivam u staro dobro sunce jos
ceznjivih starih strasti.
Da kad se razbudis osetis onaj vapaj moj
sto te svakog jutra i iznova razbudi,
ne posustaj od mojih dodira,
to ti saljem melodije sfingi od davnina.
Zato nastojimo da odzvanjamo u nasim srcima,
zajedrimo pod obalama nasih prstiju i
nemojmo da cekamo da nas vreme sustigne,
zato kreni s prvim slavujem sto te dvori,
i smesti svoju glavu na moje grudi.
Nemoj dozvoliti sumnjama teskim i drugim
mislima ljudi da okrepe nase strepnje,
krenimo peske po pustinji uzavrelih ceznji.
Uspecemo, nagonski vodjeni, uspecemo i taj
nas rubin crveni natociti vremenskim nitima,
zauvek pristacemo na obalne obale nasih
secanja, seticemo se po nasim mladjim danima
u zasluzenu milost sazvezdja, odleprsacemo
sretni ka sudjenoj sreci.

четвртак, 21. јул 2016.

Drhtis pod mojim dlanovima

Drhtis pod mojim dlanovima
i vedrinom svoga tela,
odleprsas pod krilima vile.
Okupana svojom dusom,
simpaticno prosetas
svojim pogledom i
neprestano me mamis
ljubavnim uzdasima
svojih slatkih poljubaca.

Dok se ranom zorom otvoris
poput onih pupoljaka ruze,
sto rasklonis svoje latice
i prepustis se mojim nezno
iskrenim zagrljajima oko
svoga srca,
tu kraj drugog otkucaja
zastani na sekund do dve,
kreni ponovnim talasima
svojih egzoticnih bokova.
Kreni prema mom telu u ritmu
samba plesova,
pokrenimo tu lavinu sazvezdja
sto nad nasim porama oduzimaju
vlastite tragove.

Ko da sam iz tvojih pokreta
izrastao,
toliko se trudis da me osencis
svojim crtama slova, dok jos
u svom srcu brines o meni,
dok jos svojom dusom rasklanjam
i sav onaj metez sto si ostavila,
jos se oseca ljubav sto oprasis.

U vrhu svojih nozica i pod
tihim glasom prilazis mi,
izlazis ispod mojih dlanova
dok jos nezno se uspinjes
preko moga tela.
Izazivno se prosetas svojim pogledom
preko mojih bulevara, moga tela,
i konstantno me obasipas
svojim ucestalim uzdasima.

Tek toliko samo da znas

Tek toliko samo da znas
volim te malo, 
ali zrnevlje ljubavi se 
samo otkotrljalo ispod nasih 
pogleda sve nam se obistinilo, 
a ni slutili nismo da je sve ovo 
nase bilo uzaludno, 
jace i od slabih nas upropastise, 
samo nam je ostalo ovo cisto da znas.
Samo pamtim to telo sto leprsa 
pod suncevim osmesima i tek toliko 
dal oprostis meni sto te volim jos barem 
toliko malo i nista vise ne kazujem 
u zrnevlje nasih usana, 
ne dokucujem da si prisutna, 
samo slovo ostade da viori.
Ko tvoje oci sto se prosetaju 
bulevarom moga tela, 
pod kosinom moje crne kose, 
sva ona markantnost sto nas cini 
nadovezujucom silom pozude.
Dok si jos sanjivim ocima kusala jutra, 
onaj sjaj u tami tvojih ociju, 
leprsavo si se nadala mojim vlaznim usnama, 
onim istim sto su tvojim snovima melodije darovale.
Onim istim izvorima sto si umela pronaci u svom hodu, 
taj prepoznatljivi hod sumskih vila, 
ta kosa sto rascesljano klizi preko prelepo 
narandzinih polja tvoje koze. 
A ni slutili nismo da smo se sustigli 
na samom izvoru nasih ucestalih reci, cisto da znas.
Nocima si pokusavala u snu da me pronadjes po stasu, 
cak ni po danu nisi bila zauzeta, 
krisom si dosaptavala uspavanom mesecu 
da ti oda tajnu moga nalicja, 
a ostadose prazne reci od njegovih senki, 
cisto da znas, koliko me u svojim mislima 
zelis i svojim ljubavnim zrnevljem zoves u svoje sne.

уторак, 19. јул 2016.

Nocna samoca

Kroz ove noci zavukla se samoca i prispala
na sladunjavim poljima mojih pora,
dok jos sa neba u blagim naletima magle
dolecu kroz secanja tvoji osmesi i te jake
nezne oci, slezu ko palete boja i nad strast
se povezu, veruj mi, uzdisu za onom samocom
sto polako se uzdize.
Dok veceras si obucena u boji punog meseca,
sto inspiracijom mi nadolazis iako nemam sna
zbog tebe, znam taj san ludi, znam da mi znacis
al nemam kud, zato sporo i sve dublje zagazim u sne.
Govori mi samoca moja i kroz ruke me veze,
podsmehom me tvoje duse u srce zaveze,
a lepota tvoja nagog tela u slast se izvuce,
to je ta strast sto mi kroz moje pore nadoveze.
Jer ove noci samoca kao nikad do sada nije pristigla
na moje obale sna, preko mojih uspavanih pora razlila
se pucina tvojih neznih poljubaca.
Jednostavnoj maglovitoj samoci, ti, mi dolazis.
Zaustaviti taj nejaki vetar sto razlije svu samocu
na moja bedra, taj sum talasa sto preskacu preko
uspavanih borovih suma i sve nase ceznjive zelje neka
ostanu, neostvarene, u tim velikim recima ostani
nedorecena.
Veceras mi treba ta boja glasa ko zrno nade usred
neumornog sna, potreban mi je taj lik da svu prisutnost
tvoju zamenim za bocu samoce, i sva prisutnost neznih
reci ostace pod pampurom ceznjivih slova, tih reci za
kojom se hrabris.
U ovoj noci nadamnom kruzis ko lesinar u samoci,
neznog tela u boji haljine punog meseca, nadamnom kruzis
i sa tvojih krila tvoj glas se nateze, iako sam sam u
ovoj noci i ispijam bocu samoce sa tobom,
iako te nema, u svoje sne moram sam poci,
bez obzira izjutra ce biti jos teze al pomolicu se
da te i moja samoca zaveze..

понедељак, 18. јул 2016.

Duga je ova noc

Duga je ova noc sto ja moram za tobom poc,
iako se nadjemo na peronu zelja,
ti budi kraj one klupe same,
ja cu doci kad otkuca 12.
Znaj putujem sam u zemlju nedodjiju
tamo gde svi usamljeni traze svoje sne,
tamo ces me pronaci po svojoj boji karmina.
Dok snivas slatke sne, u narucju tvome ocrtavam
tvoje uzdahe, sto se razlezu poput tvojih osmeha,
iako, nikad necu biti tu kad se otvore oci tvoje,
jedino ce ostati pitanje moje,
dal cu ti uvek biti prva pomisao tvoja.
U dosluhu sam sa prvim suncem i ne zalim sto
ti teram snove od tebe, samo zelim da me budna
sanjas, onako kako bi trebalo.
Znam tesko je pronaci  tu tisinu u vlastitim recima,
dok jos se cuje sustanje listova po krosnjama nasih
ulica, a mi bez straha uspinjemo se u toku izlivenom
ljubavnom.
Jos se vidi u daljini ona magla sto se nezno spusta
niz borove sume, istih onih ruku sto uprljaju tvoje
misli u dosluhu sa mojim.
I jos se nadam tebi, ko sto se sunce nada tvom povratku
dok duboko uzdahne prvo jutro, al verujem svojim telom
i sa nasih zeljnih pogleda, ispij prve gutljaje jutra,
usne cu ti napuniti svezim ljubavnim suncem.
Rasiri se po meni i ne dozvoli da se zaturi one meseceve
igre, sto smo umeli razgalamiti nasim dodirima,
opijmo se prvim vlaznim stazama strasti, sto su nemim
recima otkotrljale do njedara nasih.
Ne boj se, samo se prepusti k meni, jer na nasim obrazima
krece lavina osmeha i posle ovog magicnog jutra mi
postojimo, jer se i dalje nadamo nasim strahovima da nas
vode, od onih nasih maglovitih pogleda i kroz borovih
suma i dalje se nadamo nasoj maglovitoj sudbini.
Natopio sam tvoje telo zvezdama i u ritmu mojih uzdisanja
preuzela si me srcem, dok te jos uvek cuvam u svom srcu i
nezno grlim.
Otkako sam primljen u zagrljaje tvojih usana,
strascu zalivam sve one bozanske dodire i ne oklevam sto
se nismo sreli ranije, jer u tebi pozuda buja i klija
i pokretima plavetnila tvoga neba, tiho kroz tebe plovim.

уторак, 12. јул 2016.

Setila si se

Setila si se, da sam ulazio mekocom svojih usana
i nisi se budila dok po tebi ostavljam nezne
latice, jer sve bi voleo proci kroz nezne
meseceve sene, tu, kraj tvojih oslikanih
pejzaza, tih zaljubljenih pora, a umes da odises
ljubavnom idilom.

Sneno tragovima svojih sna, zalazis po krajevima
nasih uspona, svojim bradavicama zavodis me i ne
dozvoljavas mojim ocima da param nezne uzdahe tvojih
vlaznih talasa.

A moji uzdasi, tek izasli iz caure vremena i sve se
pomislim da je vreme da te zagrlim, al ti doletis do
mojih dlanova i smelo nametnes svoje nalicje da iznad
svojih dodira osetis strujanje nasih usana.

Osmehivas se prstima i osvajas s lakocom jarkog sjaja,
a tvoji uzdasi, tek izasli po krilima leptirova zajedno
sa labudovom belinom sire se po rukavcu zeljnih uspona,
osmehivaju se tvoji prsti pod padinom moga vrata sve
u zelji da nehotice koracaju predelima tvrdih staza i
ne naslucuju da su ugazili u vec poznate tokove prljavih
misli.

A umes zaci dubinom svojih usana i prodjes dublje dok
s jezikom pamtis sve one male pore sto se za tobom okrecu
i maze, taman kad pomislis da si zvezdani putem dosla ti
se okrenes mlecnom putu, i otpozdravis vrele tragove nasih
nada.

Uzivas pod suncevim znacima neznosti, dok preko kristalnog
stomaka zalazim i prepustam svu dobrotu svojih zagrljaja u
naletima jako vlaznih usana i pod plastom svoje muskosti
izranjas nacisto naga i preplanulog tela,
ka zelji nasih kretnji.

недеља, 10. јул 2016.

Ucestala strast nasih dodira

Setih se da smo u nepreglednom vremenu
i mirisu nasih nocnih pogleda,
zagrlili pucinu zanosa i kroz svemir smo
srasli, a pre toga, svojim dlanovima
sakupljali mastu i kroz nezne noci
zaustavljali smo treperenje nasih srca
i sa prvim korakom zakoracili u nadahnuce nase.

Mislima smo nase uzdahe svezali da osetimo taj
zvuk mira,
oseti se ti tihi vetrovi na proplanku tvojih
njedara i kroz nestrpljive poglede odmorimo nasu
ceznju sto neprestano rosi nasa tela,
prihvatamo sve krosnje nasih osmeha,
tada cemo opusteno na vlaznim laticama cveca i
kroz same prste natociti tvoju tajnu raskosnih
boja tvojih usana izliti.

Jos dok drhtanje jenjava vrelim kapima zajednickog
meseca utolicemo nasu glad u nasa prozirna jutra,
i prvi zlatni leptirovi na tvom stomaku sto ocrtavaju
suncokretova beskrajna polja, svu nasu postelju pozuda
nakvasicemo nasim ceznjivim telima.
Samo cemo plavetnilo nase duse jakim bojama melodije iznad
jarkih duginih boja razbacati,
laganom paletom ljubavnih boja oslikati vecnost sto
nanize se kroz nase momente a onda cemo nasu strast
razloziti po putevima nasih ucestalih dodira.

петак, 8. јул 2016.

Dopusti mi, drago moje bice

Dopusti da svojim ocima kliznem po narandzinim
poljima tvoje koze,
u suncu njihovih zagrljaja ima sasvim dovoljno
mesta, u mojim ocima kao vecna reka oblikuje
nezne talasne poljupce i dusa se polako prelama,
znam da trebam krenuti ka tebi, draga moja.
Moje srce kad razlije svoje vlazne setne usne
u prvom naletu leta,
zeljno iskricama savlada sve one tvoje drhtaje,
i dok cutim sa otkucajima, zagrlim tvoje grudi
i u plamenu sna bljestavom jakom vatrom izlijem
svoje sne, jer si moje srce iskovala iz lanca
tadasnjih tek napravljenih emocija.

Dopusti da svojim rukama uzmem te u narucje svoje,
dok oblacima izvajam tvoje telo i nad visinom njihovih
kretnji, jer mesec se sakrio u tebi i pricinjava ti se
svaka nebeska oluja okruzuje te,
laganim kretnjama mojih saptaca, a sa svakim drhtajem
tvoga tela sve one zvezde padalice osvajaju po delic
tvoga tela.
Nezno dolivam vecnu vatru po tebi, jer si ti moja draga,
iznad svih usana zastajem nad bicem tvoje zenstvenosti
i kroz svetlo u srebrnoj niti uzdaha, tvoji otkucaji leze.
Draga moja, presvuci ovu neznu noc na sebe i nemoj odustati
ono sto nikad nisi smela okusiti, i kroz usnule oci,
kreni ka mojoj vatrenoj oluji sto te ceka.
Mirisna je snaga moja kroz sebe sve primi, tamo gde se
radjaju prvi pokreti nasi, kroz zagrljaje pridji,
na bokovima svojim moju uspavanku primi.

Dopusti nasem skladu da postanemo jedno telo,
spusticu se do stomaka i pod jakom stisku pogleda spusti
u najsjajnije vremenske niti sa pozudom nas vezi,
dopusti nasem casu da i ove noci razlije se ko nocna reka.
Drago moje bice, rastrkaj uzdahe ove noci i ka nama kreni,
pogledah u nebo sto nam prstima tka,
i nasu ljubav pretvori u beskrajne noci pa zajedno samnom,
u nasa tela uroni.
Iako mislis da je suvise rano za nase iskrene uzdahe,
mesec ce biti i dalje tu, da krene kapima srebrnih staza
i zlatnim plesom nasih pogleda, uronice u nasa tela i sa
paletom nebeskih boja, izronice u tvoje narucje sa mekocom
mojih usana.

четвртак, 7. јул 2016.

Pod mesecevim carsavom

Da spustim mesecevu sonatu,
pa kad zaigraju tamburice male 
one iste sto ti plesu pod vlasi kose.
Bicu neobicno nestvaran, 
dozvolicu srcu tvome,
da oseti trunku ljubavne nade 
i pred kraj jutra poljubicu
te sjajne oci, 
sto nestaju mi iz daleka, 
tih pucina sto klize moji prsti 
preko tvoga tela.
Priblizicu jos jedan deo svojih 
slatkih grehova
samo malo da odskrinim vremenu, 
nadu sto ispijam.
Prosuh jos jednu casu vina 
sa ukusom tvoga karmina,
nije bilo tesko da skliznem tamo 
gde me sanjas cesto.
Pod carsavom klizis ko po jedrima 
nasih dlanova i ne zastajkujes tamo 
gde su plodniji i vlazniji usevi
nasih samih granica.

уторак, 5. јул 2016.

Tvoja oka dva

Oci pune sjaja,
sjaje u tami tvoje sobe
i ne plasis se tame sto te
opkruzuje, niti taj strah sto
ti pod osmehe tvoje ostavlja
nesto lepse od jutarnjeg placa,
ostade u jednoj reci,
tvoja suza kako place dok
tvoja dusa zamnom jeca.
Znam ljubav se zove sto kroz
tamu tvoje sobe nadjacava
moja svetlost, tek rodjene
nade za tobom.
Tvoji rumeni obrascici
oslikavaju tek vidljivu stranu
tebe, iako tvoja oka dva sjaje
jace od te tvoje tame u sobi,
obema rukama hvatam tvoje
obraze i ne posustajem sa
prvim naletom neznog poljupca.
Nemoj suze liti, svoje lice tuznom
kapljicom hraniti, nemoj.
Raspi svoje crvene obraze
neka krasi tvojom lepotom
tvoj osmeh, a suzu radosnicu
pusti neka tece kada ti sapnem
nezno na usne tvoje, sve one
nase snove sto teku recnom
javom i sa talasa svojih povij se
ka sudbini mojoj.
Sudbina je ugrabila krila moja
svaku nit mojih slova, daruje
tvome oku, tu, gde tvoja dusa
sniva i iz daleka sve vidi i prati,
ceka mene da joj se vratim.
U tvojim mislima ispleo sam
nezne strune, vidljive tvojim
uzdasima, tim malim talasima
sto zapljuskuju moje tragove
sto me vode do tebe..

понедељак, 4. јул 2016.

Trcanje za tobom

Trcao sam prema tvojim pogledima i nisam
obracao paznju ka svim tvojim grehovima,
ne, nisam bio tu kraj tvojih usana kada su
krasile druge poglede, nisam bio spreman
tad da ti oprostim na sve nedace koje sam
otkrio na samom cilju umiranja za tobom.
Trcao sam kroz tvoje pore izmedju jave i
sna, nikad nisam prastao svim onim olujnim
dodirima, za svakoj kapljici sto ti je kanula
sa sebicnih pogleda, nisam uspeo doznati da ni
ti nisi bila savrsena za mene, vec sam samo
trcao pored svih onih puteva po tvome telu.
Prosao sam kraj izvora tvoje maste tu gde se
izvijao pupak, na samom horizontu bespuca i uz
pratnju vlaznosti svojih dodira, sputavao me je
vetar olujni da ti pridjem i zadjem jos dublje
kroz tvoje telo, osecam mucninu tvojih ociju.
Katkad, kada veceras uvece i kroz silno pevanje
svojih usana, te dveju planina zatalasa moje
prste sto su nekada prolazile i da mene muskarca
prihvatis i tu zelju rastrgnes, napravio sam
napitak nade, al trcanje me zove da opkoracim
svaki put tvoga tela da prohodam, iako znam
da nikad neces biti moja, jedino kroz snove da
razlijem javu i sve one nase trenutke da oslikam
pejzazem nasih pozuda.
Trcao sam prema tvojim kukovima sveta, svoj toj
raskolosnoj udaru talasa sto si umela skupiti
pri samom dodiru mojih usana.
Znam te gajeve zeleno zlatnih plodova, svih onih
pora sto su klatila, dok je samo kraljevstvo tvoje
marsiralo moje prognanstvo, postadoh lovina tvojih
smelih dodira, zar ja, trkac tvoga tela.
Trcao sam prema nepreglednim pasnjacima ka tvojim
ledjima i svoje misli rasuo u svaku pukotinu tvojih
brazda, osecalo se sjedinjavanje moga nemira u tebi,
osecalo se ko da disem, a nikad nisam bio ziv u tvojim
uzdasima.
Moja ljubav je lepsa od svakog cveta, cak i u onoj
masti sto je drzis, dal je drzis, il je to samo skretnica
da mi dokazes da je sada drugi neko u tom bespucu neznosti
pronasao tvoj redak cvet ljubavni.
Trcao sam do samog pocetka tih obraslih pasnjaka tvoje
zenstvenosti, ovlaz sam prelazio svojim nesebicno vlaznim
prstima kroz tvoje jauke zadovoljstva osetis tebe, tebe
napunjenu svom silnom energijom za kojom vapis.
Drzah te u narucju svome dok sam trcao u korak naseg vremena,
trcao sam i na sam kraj tvoga zivota, sreo sam drugog coveka,
koji je stajao na rubu tvojih koraka.
Moje misli sada cute, cute i ne priznaju nikako one udaljane
trenutke, s kojim vecno ljubis plamtecu zvezdu moje iskrene
duse.
Moje telo je izvor nesebicne ljubavi, koja raste u mojim
prstima, moja dusa je svojom svetloscu otklonila svaku
zrnevlju tudje sumnje i postalo je svetionik u samom delicu
svoga raja, i pod jarkom svetloscu buja svakog dana,
dok broji tvoje korake, malih stopala prelepe zene.
Moja ljubav u meni za tebe je cuvana, glasna i magicna,
ljubavnim trenutkom okovana i zeljena od stranih dodira,
spremna ka odredistu, ka onim savrsenim zeljama kada se
zajednicke usne spoje a u jednom casu cine nesavrseno
vreme za nju.
Trcao sam kroz besmrtnu ljubav svoju koja je zagledana u
tvoje zvezdano nebo, prema onim pticama sto prkosno paraju
tvoje bice, ljubav u meni nije jednom, a nikad nije bila
nastanjena u tebi.
Trcao sam kroz ljubav svoju i shvatam da nisi ti ta,
al ipak trcim ka tebi da pobegnem od gusenja svoje ljubavi,
sto jeca i daje beskonacan spas, dal to znas ili te je samo
strah od prevelike ljubavi moje.
Ljubav je nastala u pesmi mojoj ka tebi pise, citas me
ko da sam juce rodjen, a umro sam u potrazi za tobom,
na samom rubu tvojih usana, osetih tvoj spas koje nikad
nije bilo za nas.
Trcao sam do tvojih stopala sto kradom ostavljaju svoje
tragove do mojih dodira, i u svim svojim uzdasima svojih
tragova izgovaras dubinu svojih emocija, ostavljas nemoc
mome trcanju za tobom, da me i moje vecito sunce ostavlja
na samom pragu svoga zivota, i kroz slatke poljupce porucujes
da je krivo vreme sto vise nema nade za nas.
U tvojim uzdasima srca, radjas me pred kapcima tvojih
obala, i tako moje bice postaje svetionik na usamljenim
obalama.
Lepo je imati svoju sudbinu, otici onako radostan, kroz
sve silne kisele kise, lepo je radostan otici na sam izvor
nade, kleknuti, oprostiti ti sve i krenuti ka boljim
zavrsecima.
Dan se proteze ko godina i u svim tim trenucima osecam
mekanu kozu tvoju sto para moje vreme, strah me, stalno te
mesam sa zeljama svoga zivota, u vrelini moga glasa za kojim
zanosno razgoliceno hodas, jedina je dusa u mom telu sto
vecno pati za savrsenim trenutkom i u cekanju ti nestajes
pod prazninom mojih ruku, nestajes, za sva vremena.
To utociste sto prodjoh pored tvoje maste.
Sva ta cula tvoja osetih na vrhu svoga jezika, tu slast,
pod penom od piva skliznu sami odgovori tvojih reci.
Razumem tvoju tisinu u boji glasa, dok tom cutnjom nanosim
paletu strasti i uvek iznova darujem tvome srcu predkazanje
svoje ljubavi.
Trcao sam za svojom jedinom ljubavi, nisam je pronasao u ovom
vremenu usamljenih naroda, slomljenih srca nalazio sam po
svacijim raskrsnicima tudjih zivota, nikad nisam spoznao
nasa dela u snovima, taj okidac sto nas pali po masti i u
svezini predvecerima naslikao sam sliku tvojih strasti po
nebu, ni tebe nema u ovom zemaljskom svetu, samo prazne
duse setaju, pomalo setnih koraka ljudi, pod obavezama
tudjih dodira.
Trcao sam i dalje, al te nisam pronasao, dal ces biti na
samom kraju moga zivota, il cu okusati srecu u sledecem
zivotu.
Ali, moram jos trcati za tobom kroz svaku izmaglicu nasih
secanja, znam da se zenskom gipkoscu po meni razlijes i
moj strah za tobom nestane, volim da te docrtavam sa svojim
gladnim ocima, jedne stare ljubavi za tobom.
Trcao sam danima, vrlinama nasim stalno probam,
i ove noci trcim kroz svoje snove, pred zoru zastanem,
razlijem se ko smaragdna reka u stisku tvojih ruku,
na tvojim providnim i zeljnom licu njisem, dok se ti
nadas mojoj ljubavi.

петак, 1. јул 2016.

Predvecerska klupa

Uz korake dok sliva se sladunjav povetarac
sa nama, i sve one ravnice po kojima
gazimo prstima, al nehotice se sputavamo
jezikom, cak su i misli prenaglile ka nama,
jer zelimo ovu noc upiti u nas, a ne vidimo
da je nocna idila krenula sa nama i uz nas.
Eho nasih imena, ispisuje nase tragove po
obliznjim krosnjama.
Ko neke pale kapi prosipaju po nasim telima
i ne vidimo sta se zbivalo na samoj postelji
nasoj, vec obema rukama prihvatamo se nasih 

slasnih poslova.
Ti sa njim, a ja sa tvojom zadnjicom prepunih
uzitaka, ovako naizgled, cinilo mi se ko da smo
oboje zasli u neravne delove uma, a nismo ni
saznali da smo vec i pre tu bili u samom izvoru
nasih pozuda.
Plodne su oranice tvoje zenstvenosti,
i pred ponoc, prostires svoj zlatni cilim dodira,
ponire kroz pore vremena, znam, osetio sam vrisak
zadovoljstva.
Kroz snove prostires svoje uzdahe da se i samo nebo
ispod tvojih grudi zadivi raskosnoj lepoti,
iako si stranac u snovima, tvoje grudi me vode na
sam kraj tunela, i sve me upija, a preko dlanova
pod brazdama osetim sklad za kojim oboje ceznemo.
Dok ispijamo nase usne po jos koji put osetimo
vlaznost crvenog karmina, i s jezikom podetinjili
smo i tragamo za nasim malim blagom, tamo gde smo
oboje ugrizli nesebicno nase rubove usana.
Dok se tako nemi prostiremo po svoj postelji u boji
trave, tela su nam u predvecerje vec orosito osvezena
i upijaju oblake tisine, dok jos pod oblacima nasih
pogleda urezuju nit po nit, nije to vreme sto se
nadovezuje, nego ono sto je nase bilo, a svoj nevidljivi
vez uskladjuje, jer smo do kraja tu.
Nebrojano puta sam te obgrliti svojim usnama, a ti, ljubavi,
osecao se miris tvojih dodira, pozeleo sam te na toj
klupi, svu radost, ljubavnu da istocim za tebe,
iako se mali vampiri okomili na nas, ti ukleti komarci.
Ponekad nas govor zacuti pod krilima galebova i ne priznajemo
udaljene sate, ni nase skucene zagrljaje, al osetimo otkucaje
nasih pogleda, ma zagrliti te u samoj predveceri,
cinilo mi se kao pogodan trenutak da ti sapnem jos par kapi
slatkih poljubaca.
Uvek smo znali da krenemo uz potok nasih usana,
savladali smo brzake nasih uzdaha, umes stisati taj moj
nemir na dlanovima svojim, umes, znas, a vreme tece,
ni samo vreme ne zna kuda da krene.
Dal da stane na toj klupici za nas, a zatim cemo zavrsiti
s jelom i laganim stopama naseg vlaznog jezika, sputavati
nase emocije i krenuti dalje, ka onim savrsenim pucinama
u tvojim pogledima.