петак, 29. април 2016.

Dolinom tvojih snova

Kad u svojim dolinama snova zakoracis,
pa s prvim okusom tecne cokolade izlijes
i pod bistrinom svojih ociju,
osetis miris bistrih zagrljaja, vise i
ne trazis biserne svetlosti,
jer ipak ostajemo opijeno u prvom poljupcu,
prepoznajes dolazak mojih prstiju kroz tvoju
bujnu kosu.
Od ledja pa do najgustih delova tvojih misli
zadjem, otvaram svaku prozirnu luku u tebi
i svom silinom, a ujedno sasvim nezno,
pa s prvim uzdahom na obale tvojih neznih
otkucaja prodjem, i nebom tvoje koze prilazem
osmeh sunceve svetlosti pod treptajem usana
zakoracim u snove, a svim tvojim drhtajima i
sa zlatnom bojom suncevih struna otplesem nad
mekanim stomacicem, da drhtajima tvojim,
celom dolinom zadjem i socne pozude podelim.
Uvodim te u prve delove sna, i tiho,
zajecim mirisom povetarca i kroz okuse dobrote
prelepo mirisne cvetove pod tebi prostirem i
beskrajnim notama obraza u svakoj tvojoj liniji
sazvezdja ispletem svoje zagrljaje.
Izvijam dlanove svoje i u neznost prstiju pokrecem
kruzne talase, i oko tvoga vrata nanizem ljubavnu
perlicu, u mirne kutke tvojih pora sto udisu moje
usne, uvodim tvoje usne u svoje palate raskosnih snova.
I sa prvim poljupcima natopljenim cokoladnim okusom
ostavljam tragove pored tvojih grudi i kroz secanja
neznih prilazem kraj snova i celog sebe, da se u prvom
naletu jakih boja mojih izvora u meni pronadjes utociste
s kojim dugo zalazis po cekaonici iskrenih trenutaka,
istih onih u svojoj dolini snova.

четвртак, 28. април 2016.

Sakrivena

Tvoje lice sto je skriveno pod ruzama
i svim njenim mirisima,
ostajes pod laticama tadasnjih zelja,
izlivena mokrim kapljicama svoga tela,
razlivas svoje ceznjive prste preko moga lica
i navlacis strast preko nasih dodira.
Dok neumorno navlacim sunceve zavese preko tvoje kose,
dok jos prolazim nemirnim prstima preko tvojih ledja
upijajuci svaki pedalj tvojih oranica,
ko klasje koje se njises i uporedo s vetrom ka mojim
usevima nalazes potrebu da zasejes jos svoje vrele kapi
nad nasoj urasloj stazi, neretko se sluzimo izvorima
nasih preljubnih dela.
A ti, preplanula kao ruza, ostajes i dalje neubrana,
poput tvojih vlasi sto prostrano leze preko mog stomaka
i u celini svojih dlanova, pruzas mi celu sebe.
Prikazi sebe sve one kutke sto osecas,
priblizi se u nadi da se opijemo jos sladje od nas,
a onda,
svojim plastom zagrljaja kreni i odmori na ramenu mome,
ne brini za uspavanke ispod obale,
ne brini za nas,
jer sudbina je uzela odmor samo zbog nas.

понедељак, 25. април 2016.

Tvoje lazno srce

Samo pogledaj me i reci zasto me ostavi u smirenom bezdanu
i kroz sumske krosnje nekadasnje tisine sto nam se zavlacila
kroz nase nezne prste.
Jos do juce smo, drhtavim usnama, sakupljali nase reke uzdaha
i kroz takve obale, vlaznim usnama upijali svaku boju morske
plime po nasim neznim ledjima.
Oprastam ti za tvoje hladne ruke koje su me vesto ranile i
kroz minutno cutanje usled poljupca, ona radoznalost sto nas
je priblizila.
I kroz tvoje ime ne ocekujem ni hvala, iako za tebe predstoji
jos vise osmeha u onom galopu sto jeci i kroz tvoje inspiracije
narastao sam u dugine poljupce.
Mozda ti se cini da tugujem, pa cak ni moj glas vise ne osetis,
kroz noci ove mlade, zaplovicu u najbistrije vodene znake,
a ti, zaplovi nekom drugom u nadi da ti ugreje tvoje hladne duse.
I znam, da kroz svako slovo sto pisem, pustam vise ljubavnog
mastila i kroz zlatne trenutke, ucinicu da i tvoja senka nestane,
i svoje prste za tvojim imenom prekricu, dok jos kucaju otkucaji
nasi, znacu, da lutas svojim nemirnim snovima.
Kako da zaboravim te lazne dodire u boji starog bagrema i
taj biserni odraz tvojih slutnji, naznatno ostavljajuci suvisne
reci izlivene kroz tvoje sjajne usne i svaku melodiju tvojih
vrelih uzdaha osecam, kao da padam, a stalno smo u zagrljaju
skuceni od tvoje prehladne duse.
Ti, koja citas sve sto po mom moru od papira pisem i svaku brazdu
krivudavog papira pomno pratis, kroz senke modrih slova zastajkujes
tamo gde nada sniva na ove zavrsne reci.
Ako ikad posumnjas na moje reci sto ovako uklesano pisu i vremenom
ce se obrisati svako slovo, kreni s mislju dal tvoja oka dva,
pricaju iz dubine srca tvoga il je pamet tvoja luda obrnula dosta
muskih srca, il sam samo jos jedan redni broj u nizu ili je sve
ovo sto pisem od pocetka samo bila tvoja maska, da zadovoljis sebe
i svoje zenske cari, il je ovo jutro sto lagano posustaje u tvoje
nove lazne pobede.

субота, 23. април 2016.

Tvoj san

Pokretac sam tvojih usana i pod onim silnim vetrenjacama
sto nam se ziva zelja vine i posle prvog okreta stane i
ne ide nam se nikuda, poput zara,
njihove senke se pruzaju i po celu tvome,
svo semenje nasih vrtlarskih zanata ostaju i pruzaju,
a ti niz moje obraze kreni, lagano se stopi ko
kapljice male i u pogledu ruze ti me samo dodirni.
Mota mi se misao po glavi, provlaci svoje krake i kroz
plamene jake, dodirno izvijaju i maze se,
istom onom ispod hrasta, kada su nam ruze procvetale,
poput tvojih vlaznih usana.

Kada ustanes ranom zorom, pogledas prvo kroz svoje kapke,
zacujes onu melodije tisine sto se razgalamila po sobici
tvojoj, zacujes, kako zidovi razgovaraju medju svojim stranama,
pomislis ogovaraju tvoje snove, ali ne, nisu to zidovi ni koraci
neciji kroz tisinu, to su samo tvoji otkucaji srca,
sto kucaju samo za mene.
Sanjala si zeleni tepih, prepun sarolikih ptica i svo ono cvece
sto je umelo da buja i sa povetarcom srece, umela si da se ljubis.
Setis se tog starog hrasta, te velike grane, ta ljuljaska sto te
merka da prisednes i setis se svog detinjstva ispocetka.
Ljuljas se polako dok te povetarac gura u nebesa da se setis
naseg prvog poljupca, svaku boju mojih usana tvoje nebo prinese,
sanjas mila moja, jos i oblake bele kako te grle kao moje ruke
velike, sanjas jos prvog slavuja sto peva melodiju iz moje duse
i pitas se u snovima, kuda prolaze moje stope, one iste poput
jutarnje ruze.

петак, 22. април 2016.

Sanjao sam nocas


Reka secanja na izvoru tisine

Prostres se po svilenoj postelji ko neumorna reka secanja,
iako imas duboke brazde pored obala i u tom jedinstvenom
talasu dobrote, zapljuskujes prosirenim pogledima sadasnjice
i onaj isti prvi uzdah godisnjih doba, naslucujes prevelike
bludne noci uz svecu i nepovratne trenutke.

Sakupljali smo svo zrnevlje vremena da nakupimo ispod nasih
vlaznih dlanova sto se s godinama navuklo pod nase pore.
Svakako nismo odlucili da putujemo kroz vreme i ne ocekujemo
prvo jutarnje sunce da nad nama pokrene lavinu sazvezdja i
otkloni svaku strepnju sto se onako iole skupljalo u dobrocudnim
nocima.

Zato me povedi u svoje brzake i tu me razlij na citave delice,
upij me u sebe, svaki deo moga tela, i ne opiri se mome vremenu,
niti sto si tako hladna u tim zimskim nocima, jer ja sam tu da
zagazim plicake i sve one zalosne vrbe okrenem tvome toku i
iznova cu krenuti od samog izvora tvoje raskosnog ljubavnog zdrela.

Ostavi me pod talasima tvojih uzdaha, poslusaj ritam moga jezika
i budi sretna sto se budim u celoj masti s tobom, i ne odvlaci
biserne vlasi sa sobom, i na kapi svoje vecne kretnje u srce me
stavi i pod krvotoke svoje rasiri me u nepregledne izvore tisine.
Kad budem zakoracao u te tamne dubine, hladne, i nekada prostrane
ugledacu tebe i pod sjajnim suncem rasteracu tamu da mi ne prekida
nase nepresusne izvore nadanja, iako pomices u vodi kamenje koje
smo nekad bacali i nekad se ponadali, ostavi jedan kamen da me
se setis medju svim tim detaljima.

Prosla si kroz prolece sapatom, a pospanost njena kroz eho vremena
napustila je nase sate i krenula za onim studenim nocima i ponovno
leta dolaze i odlaze, a tebe nema.
Jos se setim kroz maglu u snovima tvoga tela, tih ociju sto me mame
i pomalo razmaze, kako da ti objasnim da srce i dalje pati, bas na
onom pragu gde smo krenuli u nove bitke, bez ijedne pobedjene strane.

Reci su znale slivati iz tvojih ociju, cak i ona zudnja za nama opstala
je i kroz mesecine trazim te i nadam se, da me te jos ceka ovo vreme
nesudjeno, u vreme otkazanih sati privuci zavesu svojih zagrljaja i
samo prilezi kraj mene, a ja cu privuci nebo kraj nas, pa kraj jezera
otkucaja, pod vrhom dveju planina pa sacekati da ova prokleta tisina ode.

Zbunjeno srce

Optocena srebrnom niti meseca i u sljastecom osmehu
pridodajes jos znacenja ovom jutru, sto nekako se
izvlaci iz dubine prepolovljene case, ostaj mi dobro
u sumraku nasih odricanja, posustajes i to mi smeta
da te obgrlim svojim mastilom i upisem jos jedan broj
ka dostignucu nasih smelih poljubaca.

Uzimam ove reci sa tvojih usana, iz tebe, ka prevelikim
delima, samo pogled tvoj i sami dodiri tvoga osmeha
ili cak upali svecu i priseti se prvog poljupca i samo
odlazi, mozda cu ipak zaspati u senci tvoje svilene kose,
prebrisati nebeski svod za tobom i prileci u svetlosti
mojih slova, pa cak i prelistati secanja nasih starih susreta.

Volim taj miris u tvojoj kosi, volim taj osecaj sigurnosti,
prija cak i svo prisustvo tvojega bica.
Mozda snivas sad, a mozda lutas koracima do mojih odaja,
sve je to pod kruznim talasima, sve mi isceznes dalje i dalje
kroz noci ove, a tako bi voleo sa laticama raznim bojama da te
ususkam blize svom telu, a i dalje te nema, pa cak ni ovaj
pupoljak sam nece podici deo svog trenutka.

Nameravam da o tebi napisem par reci i u svakoj boji tih ukusnih
emocija i onaj pravi, kako ti umes odrecitovati svojim pogledom,
rec po rec nalazes pesmi, da sa prvim trenutkom i nasim rukopisom
ljubavi pretvorimo u svako posebno poglavlje, tim iskrenim ocima.

среда, 20. април 2016.

Nedostajes mi

Suza je usnula da se rasula niz bistrinu svoga toka,
zavidi svim onim koracima sto rasipas i svoj onoj travi
sto nezno umivas, dok jos lebdis pod rosnim izmaglicama
secanja..

I krivo mi je sto se s tvojim neretkom paznjom izvijaju
i razvlace pod recnim uzdasima prastanja.
Mozda nisam trebao onako prici, dok si sa osmesima posecivala,
moj vrat, ugrizom neznog daha, krenula si ka pocetku naseg
mastanja, cemu sve to, kad oboje znamo da nista tu nema za nas.
Kada oboje prosetamo nasim korenima, tu, gde izrasta ljubav
i neretkom paznjom dolivamo jos kapi bistrine nase,
krenucemo s osmehom nasih uzdaha i pomalo zagrliti s poljupcima,
primakni jos jednu boju glasa tvojih pogleda, dopusti da isklijamo
i mi medju svom tom ravnicom, sto ljudi je zovu vrt dobre nade.

A onda se setim u kutku mojih secanja, onog osmeha sto se slivalo
niz zeljne obraze tvoje, poput namestenih oblaka iznad nasih misli,
znam i osecam, sto si mi bliza sve si mi dalja i dalja.
Setim se u tom iscezlom momentu srece, setim se malog hoda,
tih sitnih zrnevlja radosti, setim se, i na kraju muk ostane..

I tada je padala kisa olujna iz nasih ociju, jednostavno,
ta nasa ljubav izlije se poput izmaglice secanja
po nasem jastuku snova, i sa mirisom tvoga srca,
siri se neznoscu preko tvojih pora,
dublje zalazim po mislima gde si zapocinjala sav onaj ples,
nadam se da ces ovog leta doci,
i na usnama ostaviti svoj trag beskrajni.

Tiho pridji mojoj dusi i predvodi nas u ove teske muke,
ne sluti ono sto je samo i sto nema kuda,
samo se zacuo eho tvojih molitva i pored tvojih grudi
dolazi i u njih uranjam, da se stopim s tobom,
iako vise nisam mlad u meni i dalje raste ljubav svemocna.
Iako teku dani, s malo kise i vise suncanih dana,
svratices i ti kad budem bio sed i star,
samo moja ljubav ce te pamtiti do tad.

I ova casa vina izlivena kraj karmina, ostace imena nasa uklesana
u staro drvo, tu kraj parkova nasih od davnina i bice jos malih
krosnji sto medjusobno bore da dodju i narastu na gore i sve sto
pomislim, krene ka tebi i slucajno zastane na samom raskrscu
nedostiznog cekanja za tobom..
da me moja samoca ne ubije za tobom..

Svojim kandzama

Cim krenem da te dodirnem, tebe, ti ka meni dodji,
privij se u mom narucju, ugnjezdi se i svojim
prisustvom mene nagradi.
Tad ce i plavi oblaci oko nas razgalamiti kroz
eho nasih uzdaha, po beskonacnom prostoru uploviti
i kroz vetrove odneti ono sto su meni doneli.
Krenimo dlanovima, taj dodir u nama pokrenimo,
pa, prevazidji sve sto je nemoguce, sidji nezno
sa visina i pusti svoj plast koraka, radi nas.
Ti budi ta ptica u letu, kao snazna ptica u svoje
kandze stavi nasu ceznju, dok iznad pucine u svilenom
tragu nestajes, a svoj vez medju letom svezi i nasu
blagost dobro stegni.
Onda sleti na tu granu i sa svojim kandzama iskidaj
nasu slutnju, pokreni nase plavetnilo u nedostizne visine,
da mozemo rasaznati vecnost, koja je vec iole daleka od
izabranih mesta, nekih nasih starih ljubavi.
Prepoznajemo se po tihom udaru talasa i po uzdahu krugova
nestajemo u tamnije dubine.
Izrezi tu ceznju sto nam se svezala, po suncevoj svetlosti
prepoznajemo nasa milovanja, slutim da je kraj, jer, osecam
svaki drhtaj tvojih emocija, cak i zvezde odlaze na svoj put.
Naslanjam se ka jutru, kojim vesto odlazis i pod ovim plavetnilu
ostavljas sve ono sto smo bili.
Ponesi me u svojim celjustima, iako ne slutimo dahom povetarca
i sa njima kroz puteve nade smiri me pred kraj i razbaci u vecne
beskraje.

понедељак, 18. април 2016.

Kradljivac misli

Ukrao sam misli tvoje, i u tvoje snove rastvaram
i dok saputanjem se razlije svojim zeljama za tvojom
cutnjom, prilazis mi opojno i cemerno.
Tiha posle morske oluje i pod glasom svojim jedris
i plovis, dok te u snovima oblikujem u sjajne dubine
i u daljini vidim kako tones zajedno sa suncem,
ta ista svetlost sto prelama, tu, na samom izvoru
gde zalazi ljubav tvoja.
Trazio sam taj izvor tvoj u dalekim olujama nasih
dodira, tamo gde se pod talasima gubi nas razum,
tu gde ti vecno dremas i sastajes sa novim jutarnjim
suncem, pod vecnim nitima sunceve tisine.
Osecao se miris poraza dok hodas mirisnim prstima po
reci uspomena, uraslim priobalnim tokovima usana,
osecaj i dalje vapi za mesecevim plesom i u srebrnoj
svetlosnom putu, tu izmedju sna i jave, zastani na tren
i sacekaj svoj plen, jer posle nas ostaju samo vecne kise
da obrisu sve sto smo imali i nikad vise.

петак, 15. април 2016.

Delovi naseg secanja

I sama znas, ko po nekom nesudjenom pravilu,
uvek se istom nadamo i istim zapljuskanim
obalama setamo nasim, kad zadrhti mesecev
put i s prvim talasom nadanja, sretnemo se
pod obilje zrnevlja nasih dodira.
Pod odjeku vode, niz obraze sledimo i kroz
nase uzvike nadolazi eho nasih uzitaka,
cak i zvezda danica zadise i poprimimo sum
nas, smirenijih i od samih dodira jezika.
Nebrojano puta sledimo izvor nase ljubavi,
dok se nasim snovima nemim usnama hvatamo za
slamku naseg postojanja, i sasvim tiho odlazimo
ranim jutrom u vecita stajalista naseg ognjista.
Sunce u nama cuti i u tvojim ocima ugledah
savrsenstvo, svaku mirisnu strunu vezem i dok nas
vetar sve vise veze, i tebe u samom sjaju zaplese,
bezbrojnim laticama pod aurorinim nebom zajedno sa
nama upijaju i razvlace ka vecnom postojanju.
Osecam da mi kroz sunce dolivas jos neznijih momenata,
s zeleno-crvenim livadama u konstantne misli prilazes,
i svaku iskricu plamena nudis i svoju sebe u toplinu
dodiru tvoga tela, stezes i besprekorno nudis deo sebe.

Tvoj strah od ljubavi

Dovoljno smo se sreli na polju zada i kroz radosti nase
i silinom vrelog vetra, pored tvojih butina krecu i maze,
podseca me koliko je vredelo zlatno sunce sto izliva po
nama zlatnu reku nasih svilenih uzdaha, al ti si bila
preplanula sa nasim mirisima, pa ispod grudi sacinila nase
prozirne luke.
Sasvim smireno rasaznajem tvoje intimnosti i svu njenu
raskos i pritajeno zelim vrelinu njenih tokova,
podseca me na svo ono sunce sto te je okupalo posle kisa,
oseca se na tvojim grudima i dalje miris mojih vrelih usana.
Toliko zeljan tvojih neznih zagrljaja i u pogledu tvoga oka
ocaran ostajem za tvojom lepotom i secam se mednih uzdaha,
da mi se pricinjava kada te se setim, sva moja krv provri
ko da oduvek tebe snivam, tvoja razgolicenost namamljuje me.
Planinski brzaci tad u nama odjekuju o tim prolecnim momentima,
a ljubav ko ljubav sazreva u srcu, osecam je svaki tren nad
crvenilom tvojih usana, i ostadoh zedan, tvoje zakljucane ljubavi.
I sve one ptice sto odletese u beskraj nasih slutnji i sve one
krosnje sto smo umeli da zagrlimo nebo nad nama, kroz same
krosnje prelivali su se nase smele usne i u stvari doletela si sa
osmehom, osecam po nama setnije zagrljaje, kroz listove nasih
ucestalih ceznji.
Ne zelim po secanju da se setam tvojom vrelom strascu,
voleo bi sa visokih oblaka da srucim svoje vlazne usne i dodam
znacenje nasih ucestalih dodira, a ti tako drhtava slivaj se po
mojoj kozi i uz sledeci njen trzaj, razgrni nasu pozudu u bezbroj
delica, a ja cu te prekriti sanjivim snom za kojim se nadas.
Po tvom nagom telu moji tihi prste bude uspavanu strast,
a sve sto te trenutno golica to je nasa sva mastanja pod velom
svezih trenutaka, izaziva nas pogledom i kroz sanjive letne  noci
jos zestoko nada se uzurbanom njihanju tvojih cvrstih bradavica.
Nad mojim ravnicama ugnjezdis svoje nezne dodire, pocastis me s
prvim poljupcem tek razbudjenih talasa sto se pod slapovima
neprekidno odvijaju, pazljivo razvlacis pozudu preko svojih dlanova
i dodirom bradavice, ulivas prostrano strujanje vlaznih usana s
ukusom mente.
Pod talasom osmeha, setim se te studene noci, taj roj zvezda sto je
cudesnim plesom nagovestavalo nase ucestale zelje, sa vrhova tvojih
prstiju krenula si pod talasom nade da saleces moju umornu dusu.
Takva noc mlada, a bludna tek je nastojala da bude razbudjena i
ovlazili smo od suvih usana, dok nismo pazili na ulicne setace,
jedino na taj trenutak nas vecni, urezan u nasa secanja,
poput vrelih usana nakon ispijanja vina i pomalog zvocanja,
osetila si dusu kraj sebe i ostala zakljucana od straha da volis
jos jednom.

среда, 13. април 2016.

Tajne reci srca moga

Razlivam saputanje svoje unutar duse tvoje,
i pod otkucajima srca izlivam u more tvojih ociju.
Namirisano tihim povetarcem, otmeno ti prilazim,
sirinom dodira zastajkujem pod tvojim potokom poljupca
i kroz ljubav preslikavam tvoje snove.
Jer iz glasa koji odaziva sa tvojih grudi,
i neznih dodira sto prima i onom cvetu sto ranom zorom
peva o ponovnom budjenju svome.
Poput vetra nas sve cetiri strane sveta,
setna saputanja dok lagano kroz nezne reci svratim u tvoje
srce.

Moje ti reci pod zenstvenost navlace i poput neznog mastila
razlivena pod tihim sazvezdjem pora,
sa usana mojih svaku notu vlaznih uzdaha preslikavam u bezbroj
malih suncevih svetlosti.
Dok se ti umiljato oslanjas na boje melodije nasih zagrljaja
i vetar nasih ucestalih ceznji, sve vise vapi za onim istim
talasima nase dobrote, katkad zastane da nadoveze i prelije
moja slova i u pogledu tvome, trazi obale tvoje, tu gde tvoja
dusa sniva.
Teske su misli sto se nad nama roje, glas pameti prevari sto
pod nama razleze velicanstvenost nasu i umesto slova mojih,
pridji s dusom svojom da se moje bice nahrani tvojom lepotom.

Kad se razbudis u toku noci na trenutak saberi snove svoje,
pa te neispunjene zelje posalji u moje dlanove, da pod brazdom
mirisnoga pjeva u svakoj senci nasih dodira, ti na svakom delu
nasih obilnih dozivljaja svrati i sa svojim prisustvom osvoji.
Dok budes hodala uzastopno po mojim ledjima, nehotice se sapletes
od nezne ivice svojih prstiju, ti, jednom recju zastani i lezi
kraj usnulog srca moga.
Kroz zrelost nasih trenutaka, ponudi mi osmeh svoj i kad se pod
toplinu moje duse razlijes, onda ces pod mojim jezikom svaku tajnu
mojih reci pronaci.

Kad se zasitis mojih reci, ti se posluzi mojim usnama i neka ti
moja slast s jezika sva tvoja cula probude,
a svi oni nezni dodiri nek prostruje kroz obilje tvojih neispunjenih
zelja, i napoje se moje ljubavlju za tobom.
A kad nasa stara noc razbudi se ranom zorom, osetices blage dodire
sunceve dobrote i pod prstom nasih oblaka spusti deo svojih mastanja,
i pod krosnjom nasih neprekidnih zagrljaja pozeleces smirenost u nasem
sjajnom otkucaju, a zauzvrat ces osetiti sve moje tajne reci usamljene
duse.

понедељак, 11. април 2016.

Senka samoce

Na velikoj obali samoce gde samuje kapljica moja,
iznad svih pogleda nasih znanih, bila je bistra i
ona, sazrela je poput kapi kise u kisele suze moje.
Cuti u neznim porama moga bica.
Dok lagano povetarac je nezno kida i bojama suncevih
zagrljaja, sjaji poput biserne zvezde,
i zna biti plod tek rodjenih novih kapljica suza.
Pre nego sto izadje iznova novo sunce,
otvoricu jos svoje oci i progurati pesmu samoce,
spreman da i kroz mesecevu lepotu izguram iskrene reci
svoje.
Iza svake reci sto tapkaju u mestu, nastojim da ti podarim
osmeh moje duse, jedino posustajem u krosnjama nebeskog
plavetnila i kroz svoje kapljice oblacim deo obrisa svojih.
Uz samo jutro, nateracu svoje vreme da otvorim jos jedno
poglavlje uz ostrinu brdskih potoka, naslonicu deo samoce.
Iznad kamenja, senka moja lezi, uvlaci i preliva se i kroz
mirise dunja, ostaje ispod senke starih bagremova.
Pomislih umrla si samoco moja, al tiha je dusa moja,
u prolecnim predvecerima, oblacila je odore svoje i pratila
me kroz travnate puteljke.
Ti samoco moja i ja tvoj verni pratioc u ovoj gluvoj noci,
ko dve reke bez izvora i zavrsetka, sudaramo se po brzacima,
talasima mi prinosis jos vece ceznje, a sa dubine, njenu strast
mi podarujes, pozelim uzleteti ka nebu, ka nebeskom tepihu
najvedrijih za kojima moje oci spavaju i bdim nad tvojom oholosti.

 

недеља, 10. април 2016.

Tisina mojih prstiju

Spavas u tisini mojih prstiju,
na samom otoku milovanja,
gde umes nezno da zadjes pod srebrne pute
i sa iskrenim poljupcima duse
pokricu tvoj lik u sjaju najlepsih cvetova.
Uz malu pomoc nocnih svitaca ugrejacu ti srce,
i ponosno odbranicu te od hladnoce,
biracu sne i slabasne oblacke neba,
imas neodoljiv ukus nadolazeceg leta.
Cinis da ostanem i dalje bozanstvo u tvojim ocima
opijam se s tobom uz prve gutljaje strasti,
lagano nadolazim u beskrajnost tvojih obala,
i disem kroz tvoje nezne dodire.
Tvoje jarke usne, u tvome moru pozuda buja,
neprestano natapam svoju dusu,
i pretrazujem po nama svu reku vlaznih uzdaha.
Zagrljajima zaplices se i pod buketom nade,
i mirisna oblacis haljinu od duge.
I zubor ptica zalaze u tvoje vrtove,
uzavrelu a isto tako neznu budis nasu postelju
strastveno i ceznjivo, u sudaru zanosa,
zenstvenost tvoju, mokru i divlju
prinosim u tvoju ljubav, vecno vreme za nas.
Svaki deo tela prelivam mednim dahom nasih poljubaca,
a ti, poklanjas mi osmeh mom srcu,
i pustas mi svoje drhtavo telo.
Ispod tvoje mesecine nestajem u povetarcu tvojeg tela,
gde se sva srebrna svetlost po tvojoj zenstvenosti razlila,
neprekidno treperim na vrhu tvoga jezika i sretan sto kraj
mene lezis u tisini mojih prstiju..

субота, 9. април 2016.

Imam te i kroz snove se pronalazimo

Imam te i kroz snove trazim te,
cele noci usivam po coskovima nasu pozudu
i razgledam niz izazovnih dodira
kako bih te prinuo u mirisljave snove svoje.
U njemu je ceo svemir i svi nebeski zagrljaji,
sledimo plamen sto se nad nasim telom i pod nasim
dodirima zavrsava, nastojimo da pustimo polen nasih
uzdaha, jer opijeni smo sapatom ljubavi u toploj noci,
varnicom nemira, utapamo se u nasa srca.
Natapam tvoje prelepo telo s mirisom prolecnog povetarca,
i milovanjem pored crvenih usana izlio bih i latice ruze
dok slazem kroz poljupce preko mekanih prepona,
jedino melodija nasih uzdaha, razliva se po nasoj
prisutnosti i cela sobica odjekuje pod nasim dodirnim
talasima.
Dodji, pomiluj me usnama mekim preko moga cela,
dok tvoja svilena kosa razliva svoje niti po mome telu,
a kada naslonis sebe kraj mene u tom trenutku dogadjaja
prinesi dlanovima tvoje talase, ljubi me duboko u noci ove,
jednim sapatom tvojih ruku, prisloni svoje zagrljaje,
i izazovi eho tvoje duse i pod dodirom pucine nasih ociju
rumenilom svojim pridji jos blize, i kroz drhtanje sebe,
priljubi se usnama, prisloni sebe u tek iznova rodjene zvezde.
Lagano prevuci se kroz crvenilo sklopljenih usana, pa otvori
nase zagrljaje, uzdahni ceznjivo svojim prelepim dodirom,
crvenilo zanosa i pod tihim saputanjem prstiju pridji i svuci
deo po deo u mene, a ja cu mudroscu svojom i jakim strastvenim
talasima uspinjati se kroz tebe, poput stuba nase nade i sve sto
u nama i po nama savrseno, zajedno cemo uploviti u nase luke.

среда, 6. април 2016.

Vrt strasti

Letim pokraj prelepog vrta strasti sto pod nama prostires
i poput meseceve lepote, nalazem pogledima po vlaznim obrisima,
smisljam na koji cu se nacin pribliziti i zapoceti sladiti, i
sa neznim dodirima uzimati plodove sto se mojim ocima zasladjuju,
prepustiti se vestinom beskonacnog sjaja i prepustiti se jos malo
rajskom vrtu nasih tek prostranih strasti.
Ne mogu odoleti izvorima nabujalih mirisa i jos ne mogu ti prici,
uzdahe slazem i kroz cutnju se branim, kako se u proredjenom dahu
otvaras poput neznih svilenih latica koje cu sa svojim usnama probati
u prelivenim bojama pripremljenog nektara, jer ako zakoracim pozudom
i razbudjen prosetam stazama tvojim slasnim gde me cekas poput
socno-zabranjeno voce, za sada, kojem se izdaleka divim.
Spremam se otici medju krosnjama nasih zagrljaja iako si obasjana
zadovoljstvom, kroz silinu svojih osecaja zalazim medju njihovo korenje,
nestasne ruke, nevidljivim sapatom oblikujem u beskonacne nezne ugrize
i preko dlanova stavljam mekocu tvojeg prisustva i prihvatam uspavanu
ljubav tvoju, kao mestu najsladjih nektara sto sa neubranih vrtova
nadolaze.
Lep je osecaj posetiti tvoj vrt i udisati svo to voce strastvene nade
u sebe, jos ugodnije nektare u nama osecati i pod vatrenim suncem ljubiti,
pod sjajem zvezdanog neba i nebeskih kapljica zaploviti u nase zelje
i na samom ulazu u nase carstvo uspeti rasaznati mir na nasim usnama
koje je preliveno tvojom strasnom lepotom, lepotom tvoje duse.
Svaki uzastopni drhtaj moje prisutnosti razlezu se prema nasim milovanjima
i jacinom zanosa pronalaze nase znane puteve u nasem zagrljaju,
u samom trenutku uzdizu se s poljupcima i raspletu dodirna mesta oko tvoje
zenstvenosti, sasvim nezno nastanjuje uz vrat i tisinom zalaze po
narandzinim poljima, poput tvoga tela, zapocinju plesati, pod tvojim dahom
i istovremeno tvojim srcem.
Iznova se osecam, jer ti prelivam po mirisnom telu tvome i razlivam crvene
usne jagoda i pod plavetnilom naseg neba, postajem nepresusni dah ljubavnog
pocetka, prijaju mi tvoji bokovi, sto se odigrao ples nad toplim ocima tvojim,
trepcem u prozirnom naletu izmedju usnulog sna i strasnog trenutka,
i glasove nase pretvaram u eho tek procvetalog ljubavnog vrta.

уторак, 5. април 2016.

Pesmom razlivena

Tvojim osmehom se u prelepom jutru provlacim
i svaki drhtaj tvojih usana, mirisom talasa pamtim,
kada se opijemo svezih mirisa narandze,
nad horizontom tvoje zenstvenosti s prvim kapima
vlaznih pora, podsetimo se oboje, sve sto se dogadjalo.
 
Razlio sam otkucaje svojih vlaznih usana nad pucinom
tvoje zenstvenosti, a tvoje kapi znoja pretvaram u zetvu
nasih ugodjaja.
Slusam kako se poje tvoje oci, dok te hranim pozudom,
mlado je ovo jutro, probaj med sa mojih usana,
dok mirisem svo tvoje cvece sto opojno preslikava
tvoje telo, drzi se cvrsto za moje grudi i ugosti se mojom
vatrom sto plamti, jer dok ljubim tvoju zenstvenost po ko
zna koji put, nastanjujem se na obrisima tvojih grudi i
nad stanistom zvezda sto se nad nama roje,
uzivamo u zagrljaju iskrenog gnezda.

Usne su mi roj kisa po tvojoj zenstvenosti u mladom jutru
usijana poljupcima.

Kako moji vlazni prsti po tebi klize i po mekanom stomaku
plesu i tiho rascvetavaju tvoje usne, pod mirisom neba u
slatkim porivima nasim, pod mojim telom zanevek pevaju.

недеља, 3. април 2016.

Zeljno prolece

Ove noci poskidacu najsjajnije zvezde s neba i cak one
koje treba u postelju meku, pomisli na bezbrizne note
moga srca, razmisli dobro zasto svetli u najtamnijoj tmini.
Spusticu svoje telo kraj tebe, neznim obrisom svoga prsta
kruzicu preko tvojih ledja u nadi da pronadjem tvoje blago
sto neko je ostavio da bdi od ranog jutra.
Usunjala si se u moju postelju od stida, krenula slasnoscu
svojom, klizis po rubovima svile i tvoje grudi vriste u mladoj
noci i sve si mi dalja, i dalja, jer u ovoj noci, kroz vrtove
nase izgubih se u potrazi za tobom.
Spusticu nebo do tvojih ruku, ispisi po koje slovo, ljubljeno
moje i nek te reci lebde visoko, gore cak, da ih tvoja dusa vidi
tamo gde se vetrovi radjaju, gde nebeske obale mirisnom povetarcu
izranjaju.
Zacicu tvojom ravnicom i svaku krosnju tvojih pora ispleti u kosi,
zapoceti ples kroz tvoje poglede i u klasu prvih jutarnjih sati,
sa usana osmehe tvoje opijacu i u cvetu osvanuti i pod zagrljajima
nahraniti te svojim telom.
Oduvek te kroz stope pratim i kao zamisljeno sunce uronicu u tvoje
pucine blage, nocnim kristalima preliti u sjajne sunceve zrake,
zaklonicu uzdahe svoje i jedini put pitacu. Kako si, ljubljeno moje?
Razlicu prstima po obrazima svemira tvoga i kroz drhtaje usana preci,
zapocecu sa tobom nas zeljeni dolazak, uzecu te u sebe i uroniti pod
sjajem mesecevih dodira, izliti se po tebi ko prve noci pod sjajem
zvezdanog neba.
Imas u mojim dlanovima odmor, i u srcu prekrivac lezi pa se na moj uzdah
nasloni i zaspi, tako uroni, a ja cu, ritmom cutnje iz svake nebeske ptice
tihi let izvuci, umotati tvoju dusu u lisce vremena i granama sudbine
naloziti da te ljuljaju, nad pucinom gde talasi sapucu i sve to mirisom
ceznje i strasti u prolece obloziti.

субота, 2. април 2016.

Jedina

Kroz pesme vodim borbe,
ko ce znati,
mozda i ta silueta sa papira
sidje iz sna,
mozda ce doci satkana poput svile,
a mozda, dozvati me po imenu cednom,
ali nikad nece biti jednom.
I svaki put kada krenu teske reci
i ova kisa sto lije iz moga oka,
ne buni se sto lije i ovo jutro,
to je samo kapljica moja kada padne
na tlo, obrise sve ono sto smo bili
i nece biti reprize niti snimka,
jedino ostaje rana na srcu nasem
i jos jedna uspomena koja ce da klizi
kroz nase vreme, ne plasi se draga,
jer to je sudbina nasa.
Kroz case vina brojim dodire nase
kroz vrtloge samoce, ubracu kriske
tvoga postojanja i krenucu svojim
tokom, krenuces i ti, znam i zaborav
se nada dal je pametno da ljubav iznova
zavlada.
Voleo bi da ove noci pustim korak do tebe,
da iznova kruzim prstima svojim, po onim
istim njedrima tvojim i kroz pomicanje
odece svoje, spusticemo jos nadrazaje nase,
rastocimo i ceznju nasu.
Kroz magicna ogledala, raspustio bi tvoju
neznu kosu i u pogledu sunceve svetlosti
izustio bi jos neznije reci,
poput plime sto prkosi tvome telu
i iznova bi vlaznim uzdasima nahranio
svu ljubav tvoju.