четвртак, 26. јул 2018.

Rastopljeni beskraj

Tuga je dosla u moj dom na krilima prisutnosti,
sasvim lagano iskliznula deo po deo, tvoje proslosti.

Tihim svojim koracima zauzela je dnevni tron,
jos se osecao miris kisa iz oblaka mojih zenica,
i dalje me prati miris tih suma u priobalnim mislima.

Kazem tebi,
krilata ptico tih trenutaka,
ostavi mi malo sitne sate
da pred zoru umijem se sa ugasenim mesecom,
sto potajno budi svoje sunce iza probudjenog horizonta.

Ova ljubav sto zgrceno stoji u predelu mojih grudi,
bori se vesto s izmaglicom tog jutarnjeg casa
a ta poslednja nada je iscezla pred oltarom vlastitog udaha.

Plac sudbine,
skotrljalo se niz hodnike bespuca i izmedju ljudskih grehova
odgonetnulo je crnu masku sa maskenbala nasih puteva,
samo je jos taj trzaj prisutan, taj tu, u tvome pogledu.

A sta to donosi sledeca jutra,
sta ce mi reci kroz sva iskazana listopadna desavanja,
oblici od kolutanja razjarenih godisnjih doba.

Uvek ce biti po jedan labud sto krstari mojim dveju rekama,
skrivajuci bolnu tastinu njihovih beznadja.

Izgubljeni u lavirintu neznanja,
da okolina odustaje od pretrage svoga vremena,
jos ce kapati kisele kise koje natapaju zemlju gresnih,
a i sta ce meni sada svi ovi trenuci,
kada u svakom zuboru reci ti ostajes nedorecena.

Jos je moja ljubav u meni ostala,
onako iskrena,
posve pazljiva,
darivajuci plodove svojih podrhtaja
a i te lude vetrenjace sto
menjaju pravce svojih vlastitih pogleda.

субота, 21. јул 2018.

Oprosti mome srcu, sto moja dusa pati

Zadrhtalo moje bice, zabrinuto,
al jesen sto nadolazi remeti boju
postelje a dok je zivi plamen jos u meni,
po tvojim snovima cu uvek bezbrizan biti.
Izgovaram zelju dok u obrisima tvojih obraza
nadolazi ta dob, taj miris tvoje koze i miris
dinja, podseti me na ne izgovorene zelje.
Zato svako vece ugostim s dlanovima koje teces
i znas da gubimo taj nemir, kad latice ruze
dotaknu stoljnjak naboran od silnih htenja,
pocinjes vristati u sebi, a zid je blizi
da suzbije svaku tvoju vrletnu zelju.
Voleo bi da sam s laticama dosao,
i na svu tvoju zedj s usana se postepeno uspinjao,
neprihvacen i sasvim neobican, razredjen suncevim
zracima dok jos u oku, ispunjeno i tek probudjeno jezero
sto talasima mojih uzdaha razvlacim odoru tvojih snova.
Podseti me kakvi su tvoji dani i nemoj u beskrajnoj tisini
otici u nepovrat vremena, jer bezbrojnih naleta uzdaha ima
opstati snagom tvoga hoda, al ovo ustajalo vreme kaska
za tvojim dodirima duse.
Priljubljena uz moje korake, onaj sapat vetrova,
obuzimas me vatrom koja se igra na dohvatu suncevih prelaza,
a tek uzareni poljupci sto kroz odustajanje nadolaze.
Mirisom opijas vodu sto bescutnim tonovima srece, prepustaju
se talasima tvojih zagrljaja, a toplina pod prstima,
ugrejem ih s izvora moje duse.
Dok cutis, talasima svoje kose posecujes nagovestaje trzaja
tvoje prelepih kukova, ne ne, ne prelistavas svoje nadrazaje,
vec u minulom satu osecaju se trenuci, tek navlazenih prstiju.
Sipe kapljice kise, obuzima slascu, a na konture nalicja u
tu vodu sto padnu na tlo, sve vise i vise lice na te.
Priljubljena ko poput dima od cigarete, oblici slivaju se
niz bradu moju neznu, ne sluteci da s vremena na vreme
obidjes moju bastu gde moja dusa iznova budi,
tvoje latice od pora.

субота, 7. јул 2018.

Videh te..

Video sam te ispred prozora mojih secanja
bila si posve sretna,
sva umotana u masnicu svoga ega, znas li to.
A tek sto grlimo nasa tela u svoj toj tisini
i kao vaznost tog detalja,
izgubismo se u bljestavilu starih zagrljaja,
dok nema ulazis u dubinu svojih zelja.

Nocni sapat klizi po rubovima tvojih njedara
razvlaceci odoru tvojih pora,
i znas,
da dublje tonemo u bezbrojne tonove
nasih razbudjenih strasti.
I dalje se cuju krici tvoga daha,
paraju nebeski svod,
dok lagano zalazis na uzvisena mesta
bas tu gde se rojis mekanim usnama.

Srebrne brazde tvoje zenstvenosti,
oslobodimo i s ugrizima vodimo te slatke porive,
razlij svoju divlju kosu sto u mojim dlanovima,
upijaju nezna saputanja.