недеља, 19. новембар 2017.

Park tvojih ceznji

U vrtu tvoga milovanja,
probudjeni smo u tisini nasih dodira,
tu kraj mesecine i sunca.

Na drugoj obali,
vlaznoscu te oblacim iznad nasih pogleda,
sazreva miris nasih usana.

Nezno saptas mi cvrkut pozlacenog suncokreta.
Moje ruke plamte,
uzarenim tvojim telom,
plod si moga vrenja i kroz uzdahe moga vetra,
pre obucenog sunca,
navlacim pesmu za te.

Stanimo pod krisku neba,
dok te vlaznoscu jezika razvucem u sva moja
praskozorja.
Ispod ledenog brega, uvala se razvuce,
dok jos sa tvoje kose, miris dunje se izvuce,
a bagrenje mirno drema,
te u dubinu zenica tvoja dusa mene sneva.

Pocastili smo sebe sa nagim telom,
otkako je prosla letnja zega sto nebom mori,
koliko sam te zedan osta, da u cutnji tebe gledam.

Нема коментара: