уторак, 5. децембар 2017.

Prohladna noc i usamljenost

Dahom svoga srca oslikavam dugu svoje samoce,
jos dok ne osencim paletom samotnih boja,
sanjarim dnevnom javom uz talase moje patnje
za tobom, stapam se uz te talase sto vecno zapljuskuju
sva moja godisnja doba sto iscrtah pred sobom.
Misli moje okrenute su tvojim toplim rumenilom,
uzivam i plovim zauvek.

Imas savrsenstvo svih brazdi tvojih polja,
iznosis svoja osecanja i cistis uzdrhtale talase,
osecam taj vapaj sto od moja pleca udaraju,
osecam vreme sto pod bljeskom trenutka nestanu.
Imam tu misao sto drzim u svojim prstima,
pokazujem tebi, beloj golubici, sto od belog goluba
stvorih prelepu devojcicu svoju.

Jos pod sjajnim suncem, kosu sam ti rascesljavao
i bojom tvojih njedara na uzvisena mesta vodio.
A vatra sto tvojom zenstvenoscu bije i tuce,
osecam, da sve ovo sto je moje u njedrima,
ostaje zavet samo tebi.

Izvorista su puna moga zivota, zato iz njih izlazis
vlazna, poput crvene vatre usijavas mojim prostranstvom
i prihvatam vecnost ove patnje, sto bolujem za tobom.
Ljudskim paletnim bojama srece, oslikavas sebe sto
prostranstvo zelenih ravnica nikada nece uspeti
preslikati tvoju boju ociju, nadam se onom vetru
vlastitih prstiju da ti rascupa tvoju bujnu kosu.

Moje prste sada grubost ove zime, greje.
Moj verni pratitelj sakrio se u oblacima sneznim,
da sve poljupce moje potajno krije, znam da se
jasan miris samoce rasirio na moje luke i nad nebom
sto ih ispod duge nosim, osecam da lagano vreme
meni nije.

Trebam te u ovoj noci, zudim, jer me tvoja ljubav
obuzela, i zajedno sa njima cekam obrise tvoje srece,
poredjane svuda u labudovim krilima.

Pokrenucu svaki trenutak uspomena, sescu u podnozju
tvojih reci, pogledati na sat tvoga vremena i lagano
zakotrljati tvoje osmehe i onaj dim od cigarete sto tvoje lice
kriju.
A krenuce samo srce da broji dane, onih samotnih zivljenja
a zacuteti i krenuti onom polozaju usamljenosti,
sto ga ceka.
Vreme ce izabrati u prohladnoj noci, da u njoj osetis
kako moja sudba tece, kakva je smirenost mesecine dok
pahulje bele oslikavaju moje reci za tebe.

Sve svoje reci sam ispisao za tebe, a misli moje jos
i dalje cute, svaku notu otpeva moja dusa i zato s
poljupcima pridji ko ovo jutro sto ce doci.
Neizbezno, a samo, jer sutonu se nada sto preliva
beskrajno i trajno, i zato dodji na sva moja polja
tu izrasta moja dusa, kojeg tako volis.

Pronasao sam usce gde bujas kao zena i cekam
u centru tog toka i na vrhovima sapucem tvoj dolazak,
i milujem oblake tvojih pogleda.
A voleo bi te videti, dok se uspinjes mojim telom,
dok medju grudima tvoj pogled zatreperi,a znam i osecam,
razloge svih tvojih cutnji i ceznje.
Osecam, kako premestas svaki otkucaj bedara i sazrevas
u obilnoj vatri, svojih strasti.

Sasvim nezno prilazis milovanjem, taj odsjaj zvezda se
vidi u tom trenutku, da vlaznim butinama odskrines
strasti ceznje, te me u svom zanosu zasladis iscekivanju.
Prostrani su putevi tvoje zenstvenosti, sustizem tom
dolinom puti i u njima oslikavam radosti moje sretne
epohe.

A kad se umiru moji dani, tada samotna tisina zakuca
na moja vrata, jer zna, da ti nisi kraj mene, vec ova
preumorna poslednja nada iscekuje konstantno tebe.
Kad je ova tisina razlomi na dva dela,
iscedi ovu ljubav sto cuvam samo za tebe.

Zna se mesec razbuditi u tvojoj krosnji nabujale kose
i zaborav mu pruzi nemirne korake, dok cutljivo koraca
po tvojoj vlasi, ti, plamtis uz privijene strasti.

Нема коментара: