четвртак, 8. јун 2017.

Potraga za hladom

Saslusam svaku misao tvoju
sto podamnom ko morske struje
se rastezu i sve to nebrojano
puta kroz svoja cula nalivao,
a i dalje bih ostao zedan tvojih zagrljaja,
dok nas nas susret ponovo ne zaplete vremenom.
Jos mi je miris tvojih usana ostao na uzdahu
mome da drema, i ceka one dane o tim
trenucima da razmislja, al djavo neda mira,
vec s prvim obilnim sekundama zagrljeno kroz
zrake sunca docekuje moje ruke, nada se tvom
povratku sto ce da mi se vrate.
Jos se oseca miris onih zelenih krosnji iznad nas,
po neki odsjaj sa suncevih dodira izmile kroz tu
krosnju, ne bili dohvatio i okusio nasu zedj sa usana.
Omorina je krenula u tu nasu ulicu, gde su ljudi bili
parkirani na zidinama onako skriveni od suncevih dodira,
a ni mi nismo bili na kraju te aleje susreta samo su nas
posecivali obliznji setaci umornih koraka, po neku rec
dobacivali pogledom dok smo mi zajedno uzivali u prvim
slastima tvojih toplih cokoladica.
Potraga je sustigla na obodima tvoga nosa, nejakim dodirom
vlaznog jezika, sustiglo nas je sudaranje, znamenitosti
vlastitih uzitaka.
Pogled tvoj se zagubio medju prvim poljupcima moga vrta
to je ono drhtavo ogledalo bisernih kapljica mesecevih kisa,
a verujem, da samo njegova jezera prostiru se kroz doline
tvojih cistih izvora, toliko ciste da se kroz tananu pukotinu
misao tvoja opisuje a nad povrsinom, izgovara sa recju.
Usne su bile mekane poput latice ruza, ne u jarkom sjaju,
sasvim dovoljne da ometaju kratke uzdahe tvoje dok su se
branile da krenu u vrele ruke da obgrle izvore rubina moga srca.

Нема коментара: