петак, 30. јун 2017.

Tropski dan i devojcica

Gledam te kako niz vetar rasipas sa svog tela iskrenost
i sva ta padina tih kamencica oko tebe sto preslikavaju,
sunceve odsjaje do tvojih ivica pora.
Ali nastojim da oslusnem taj pogled tvoje devojcice
sto se sunca na obalama koje lagano prigusavaju odjecima ljudi.
Nisi ocekivala toliku paznju u tom tropskom danu,
odjek sata usporio se nad horizontom nasih vlastitih udaha,
i jos se pitas, zar jos neko ume poklanjati paznju tvog
usporenog sata.
Zlatnim kljunom njegovog zevanja, odaziva se vrelina naseg sunca,
prekrivena tim redom svojih kapljica, cuju se kako te same kapi
kruze i cepaju vreme po tvome telu i ne opiru se, tom mislju
sto kroz daske osmeha pruzas ruke slatkog kukuruza.
Tim nespretnim korakom zalazis do prvih upijajucih talasa,
otvarajuci srce svoje da udahne slobodom svoga zivljenja a znaju
se zvezde nasmejati tvojim pogledima i naslucivati postepeno
prispavanje na obalama naseg grada, jos mala sitnica sto vrelinom
tvojih usana oblizes, tek zapoceto predvecerje koje ti sledi.
Uzivati u onom suncu sto se sakrilo od nas, propustajuci kroz
oslikane oblake za tvoje poglede, klizi po nasem svodu uzareno
bice starom nekoliko miliona godina, uvek sanja o tvom uzdahu
mesecevih eseja.
Lagano u moje ruke spusti odraz svojih zelja i neka ponese vruci
vetar sve tvoje skrivene zelje od mene, pronacicu ga na toj obali,
kud se nasa stopala dodiruju.
Znam u tom dodiru kamena i tih skoljki sto si iscitala iz bele
knjige, ma ni letovi bezbrojnih aviona sa razlicitih destinacija
ne mogu odgonetnuti boju tvojih pogleda, ko onaj dodir prstiju
sto klize kroz tokove tvojih podrhtaja.
Zato kroz niti svoje privezi jos jednu notu izvora, samo u sebi
zadrzi svo ono zrnevlje sto po svojim snovima hodas, ali samo polako
da se ne sapletes od one talase sto ti kroz snove tvoje upletem.
Zahvaceni milionitom delu uzdaha, a izmedju tvog prelepog tela
lezi neka tajna neka, kroz dogledno vreme rasaznacu bas u tom
trenutku razmazivanja.

Нема коментара: