четвртак, 16. март 2017.

Proletni trenutak

Ima nesto cudesno u ovom prolecu
nit donese ceste uzdahe naseg sunca,
sve projuri kroz treptaje.
Obrisala si reci sa svih svojih tragova,
sada su u meni ostale umorne pesme,
nemoj dozvoliti srcu da cuti,
neka oseti kako za ovom pesmom tugu prelama.

Romanticnost putuje nekim daljim putem,
ceo zivot prodje u tom odredistu, ali slutim,
dal su prisli utocistu koji me odvodi ka obrisima
njenim, dok sa izvora njenog mastanja cuti.

A kristalni pogledi nadmasuju posecenost medju dinama,
verujem, podivljali su sati, ti nasi, sto u usamljenoj
noci pogledom ljubavnih cvetova osvetljavaju nase dodire
jos ostaju ti putevi, jer ako ono utihne, sa njima ce
i svi oni razjareni trenuci nestati.

Nikada se nismo oslanjali na svo to sustanje
i taj dah suncevih zagrljaja dremljivo nam je slivalo
u nase usne, taj znak njegovog sustanja, naglaseno nam
je da ostavimo svoju odecu na putu nasih susreta i toliko
se radujem sto zalivas ove trenutke, ostavljajuci svoju
zedj na usponu tvojih slutnji.

Zapoceli smo igrati, te korake, sto uvek idu ka nama,
ti dodiri tvoji izranjaju pod morskim talasima jer tu imam
tebe, tvoje nezno drhtanje doseze do neba nasih uzavrelih
poljubaca.

Istrajati u takvoj ceznji na tvome nagom telu,
imao sam taj oblik htenja u dlanovima svojim, taj oblik
uzavrelih strasti sto se skotrlja niz padinu tvoga stomaka,
u njemu su, u stvari na tebi sam stvorio jedan mali oblik
zivota, taj ukus vrelog znoja, ta voda, sa tobom, samo sa tobom,
razvukli smo svu zavesu zvezda i sada putujmo dok nas nas
pogled zateze.

Нема коментара: