недеља, 8. новембар 2015.

Nasi podlugovi

Nikad necu shvatiti, zasto sve reci zabole,
kada se dvoje vole, a onda izjutra opet sve prebole.
Ko nekad kada smo znali ljubiti i ceo nas svet srusiti
onako predvece umeli smo odvajati vreme nase,
pa makar i na tankom ledu, otopili nase vlasi,
znali smo da je vreme za bune, ustanke,
a opet nismo imali osecaja da sve sto nam treba
je tako malo, za nasa srca dva,
izjutra da ponovno vole..
Tek je dan krenuo, onako maglovito iz nasih podlugova
bezbrizno opirajuci se nasim slatkim jezikom,
mislim, da je uzivao u svakoj slasti,
nasih kapljica, pa makar i na trenutak svojih slabosti.
Koraci nasi postali su necujni, cak ni kada dostojanstveno
setamo po nasim cvetnim stazama, onako sretno utabano,
nasmesis se mojim salama, cak sta vise,
nagradis me svojim prisustvom, taj okus nara,
a opet cvetas kao dinja u nasem kutku nasih postojanja..

Нема коментара: