субота, 7. новембар 2015.

Samoca



Suncane skale,krovovi mojih zgrada,prepuni koraci mojih trotoara,
svaciji praporci putuju necujno kroz niti vremena decija vriska,
okoreli mirisi predgradja, lavez ljudi u oblacima mastanja
iako je to samo san, zivot u bespucu krvavi trag na srcu mome..

Osmesi tudjih zena,pokvarene misli drugih..uhh!
I ovo slovo je tesko ispisati,a da srce ne zaplace svakog jutra
ista kafa nadanja, isti oblak usamljenih kisa
ista stvar od pocetka.
Zrno nade ipak ima nade u nama,barem ptice pevaju uspavanku
dok moje misli lagano lutaju putevima prasnjavim..

Postelja od svile klizi preko moga tela,
svaka vlazna tresnja ostaje kao trag u beskraju
na tvoje usne svaki dodir, pozeli da se zblizi sa nama,
svaka kapljica znoja zudi da s`klizne do stomaka
ali taj osjecaj i dalje drema.

Kao uspomena na vlazne uzdase,
svaki podrhtaj tvoga tijela oduzima mi dah
da sledim dok se ti vjesto skidas,
dodji mila moja na proplanke da pokorimo
zudnju uzdase zadrzi za sebe.

A moju samocu otkloni,
kao sto otklanjam tvoje nemire, progovori
da ipak samo samoca ostaje posle svega ovoga.
Samoco moja kriva si za sve, ove dane brojim
ludo svaka zena, procita me iako se sklonim u maglu
da mi bela krila ne otpadnu.

Ja sam gresnik, molim boga da samoca ode,
a izjutra opet ispocetka.

Нема коментара: