петак, 23. октобар 2015.

Deca

Nepregledni krovovi moga grada ispustajuci iskrice domacinstava
vredne domacice pretvarajuci porodicne idile u rana praznicna
slavlja, cak i deca ostavljaju ranije svoje lutke umrezene medju
gradskom izmaglicom odlazeci u te rastanjene porodicne kutke,
znajuci da ce za astalom neobranih zelja ostvarivajuci deciju mastu
postovati svoje misli, urlik njihovog odrastanja.
Sipati u svoj tanjir jos malo supenog sarenila,
naiskap polizati svoje tanjire i bezbrizno otrcati svojim decijim
stopama..ka ulici gde se deca jos uvek igraju starog zanata.
Razmisljajuci o svom hiru, celinom svog detinjstva
ostavljajuci za sobom deciju vrisku u tek rodjenom gradu.

Nejakim stopalama iskakajuci iz svih alvija tadasnjice
urlajuci iz sveg glasa sutnuti decije radosti i sa prvim
i lagano prozirnim notama sumraka, krenuce u svoja obliznja skrovista
tu gde su svakakve maste rasle u bezbriznom jutru
polako spustajuci svakave anegdote 
i snenim koracima krenuti u puteve snovne
da brze bolje zaspu..da ponovno krenu u nove avanture.

Нема коментара: