петак, 23. октобар 2015.

Prokleto sami

Bez obzira koliko bure budu teske opet cu krenuti peske
bez ikakvog grama srama, bez ikakvog stida i stila,
ucrtavajuci svoja sazvezdja sva, sarajuci svakakve misli.
Usaracu nebom svoja bela krila, otvarajuci nebo i pakao
kruzicu za istinom nepreglednih tastina,
pokoricu vreme i oterati svacija stopala bas pod tim granama
moje ostavljene duse..i opet cu rastrgnuti duboki niz
neznog milovanja.
 

Pusticu valove duge mozda ce da proteraju sve ove moje tuge
bez obzira opet cu rasuti pepeo beli..rasuti kao pescani sat
mojih otkucaja, nemoj mila prozboriti ni reci,
nemoj proklinjati za one trenutke za koje nismo bili svesni.
I katkad cu se rastati sa poljskim trotoarima svoje maste
razlicu olovo u mome bicu, da zamrzne sve sto je izgubljeno
prosucu i otrovne sokove po mojoj pori, kao onda kada smo
setali goli i to po celoj Gori.
Sat polako sipi medju staklene epruvete, znaj da vise nisi dete
iako neretko u ceznji shvacamo da postojimo iako nikada shvaceni
nismo ni bili.
 

Bas u tom zaru povredicu tebe sasvim lagano oprastajuci se od
tog zara, prebolecu i tebe i u slascu odolecu ovom prokletom povetarcu.
Bez obzira kakvi smo bili sve ce nestati u gustini ove nase slatke pori
zauvek na morskoj steni svi cemo gledati sebicnu vilu,
koja je uspela da slomi mi milo ovo bice
bez icega sto imamo doci cemo pred fotelju pozuda i uvuci cemo
sve posteljske lavine, cepajuci nase slatke jastuke
uzareni u pogledu i opet ce ti vatrogasci biti krivi
ja gde popalim oni gase ko onda kada smo svi mi bili svemirci.
 

Opet taj maskenbal pred bicem tvojim, opet tapses ko da smo znali
ono sto prokleto nikada nismo bili.
I opet ce masta da proredja snove, pucace ko iz topa
kada smo se svi uradili iz vremenskog toka
ti ces moja mila opet da sviras ko ona mala
na harvi ili klaviru, puci ce i ta dirka sto me za srce svirka
opet ces stati na binu da mi vidis silna bela krila
ko onda kada smo svi mi bili..
bili..
prokleto sami..

Нема коментара: