уторак, 7. фебруар 2017.

Razliven vetar pod jarbolom pozude

U bljestavoj i tajnovitoj noci, sakupljam planove da
pronadjem snagu sa kojom bi razlio mirise tvoga tela,
samu vatru razapeo na jarbol i pozudnim bojama oslikavao
boje tek razlivene mesecine, i upleo nasa tela u najsladje
nadrazaje.
A kako u stvari razviti vetar da se razlije po tvome telu?
Cekas me uzdasima u kojima teku tvoje misli i natopljenom
svecom izlije se mojim rubovima, a ti, ti se uvijeno nezno
smeskas svojim osecajima, dok ljubavnim prstima podrhtavam
na tebi pospremila si nas tihi dolazak u svoju dusu,
i priklanjas me kraj svoga lica srca, umes ti osecajima
navesti tim razgovetnim otkucajima.
Kakvo je tvoje srce, zaista?
Kada se uspenjes kroz neumorne dodire, tiho moli, kupa me
tvojom neznoscu u pozudnom trenutku tvoga vremena,
to srce tvoje izlije se u moje misli il, leti ko nekakva
najdraza ptica svome jatu.
To tvoje srce mom dasku vetra nad ukuse sprema sve svetle
staze sto pod put se sprema, ipak ocima shvatam koliko me
ljubis dok svemir ka tebi vrati u tihoj noci pod prozor
navrati.
Kakvi li su ti dodiri sto bejah sam u ovo samotno doba?
Noc se u njima vidljivo prepustala, i kroz kapke tvoje
slast se nasukala, ti dodiri upoznali su zvezde moje,
sapuces prstima u tisini dahces dok kroz oblake svoje
oci prate, a ti, na svoje usne leze, nemam kud sa licem
nego u sklopljene dlanove tvoje.
Moje usne su natopljene zadom od purpurnih reka, otkad
sam natopljen ka tvome telu razumem hiljade tvojih molitvi
sto ukusom tvojih doba na moje telo navracaju.

Нема коментара: