петак, 1. јул 2016.

Predvecerska klupa

Uz korake dok sliva se sladunjav povetarac
sa nama, i sve one ravnice po kojima
gazimo prstima, al nehotice se sputavamo
jezikom, cak su i misli prenaglile ka nama,
jer zelimo ovu noc upiti u nas, a ne vidimo
da je nocna idila krenula sa nama i uz nas.
Eho nasih imena, ispisuje nase tragove po
obliznjim krosnjama.
Ko neke pale kapi prosipaju po nasim telima
i ne vidimo sta se zbivalo na samoj postelji
nasoj, vec obema rukama prihvatamo se nasih 

slasnih poslova.
Ti sa njim, a ja sa tvojom zadnjicom prepunih
uzitaka, ovako naizgled, cinilo mi se ko da smo
oboje zasli u neravne delove uma, a nismo ni
saznali da smo vec i pre tu bili u samom izvoru
nasih pozuda.
Plodne su oranice tvoje zenstvenosti,
i pred ponoc, prostires svoj zlatni cilim dodira,
ponire kroz pore vremena, znam, osetio sam vrisak
zadovoljstva.
Kroz snove prostires svoje uzdahe da se i samo nebo
ispod tvojih grudi zadivi raskosnoj lepoti,
iako si stranac u snovima, tvoje grudi me vode na
sam kraj tunela, i sve me upija, a preko dlanova
pod brazdama osetim sklad za kojim oboje ceznemo.
Dok ispijamo nase usne po jos koji put osetimo
vlaznost crvenog karmina, i s jezikom podetinjili
smo i tragamo za nasim malim blagom, tamo gde smo
oboje ugrizli nesebicno nase rubove usana.
Dok se tako nemi prostiremo po svoj postelji u boji
trave, tela su nam u predvecerje vec orosito osvezena
i upijaju oblake tisine, dok jos pod oblacima nasih
pogleda urezuju nit po nit, nije to vreme sto se
nadovezuje, nego ono sto je nase bilo, a svoj nevidljivi
vez uskladjuje, jer smo do kraja tu.
Nebrojano puta sam te obgrliti svojim usnama, a ti, ljubavi,
osecao se miris tvojih dodira, pozeleo sam te na toj
klupi, svu radost, ljubavnu da istocim za tebe,
iako se mali vampiri okomili na nas, ti ukleti komarci.
Ponekad nas govor zacuti pod krilima galebova i ne priznajemo
udaljene sate, ni nase skucene zagrljaje, al osetimo otkucaje
nasih pogleda, ma zagrliti te u samoj predveceri,
cinilo mi se kao pogodan trenutak da ti sapnem jos par kapi
slatkih poljubaca.
Uvek smo znali da krenemo uz potok nasih usana,
savladali smo brzake nasih uzdaha, umes stisati taj moj
nemir na dlanovima svojim, umes, znas, a vreme tece,
ni samo vreme ne zna kuda da krene.
Dal da stane na toj klupici za nas, a zatim cemo zavrsiti
s jelom i laganim stopama naseg vlaznog jezika, sputavati
nase emocije i krenuti dalje, ka onim savrsenim pucinama
u tvojim pogledima.

Нема коментара: