уторак, 25. октобар 2016.

Uz melodije hladnog vetra

Natopicu svoje setace neznih prstiju
sasvim laganim stopama cu ostaviti
tragove preko tvoga stomaka,
na samom izvoru leptirovih plesova.
Ne bude se zbog mojih koraka
to se samo udruzujem sa leptirima
kroz tvoje budne sne.
Ubedjuj sebe da se ta samoca nije zadesila
kroz sve pucine tvoje duse zadjoh,
u tim pogledima sam pronasao emocije koje
ni ti sama ne mozes rasaznati i prokleti
vetar odoleva tvojim ravnicama,
ko dlanom o dlan.
Prisio sam uz vetar delic svoje ljubavi iz mene
nisam znao da ce odleteti visoko gore,
gde se smenjuju noc i dan.
Nisam mogao doznati kuda tvoje misli
lutaju u novom danu, gubis se iza mojih slova
u nekom trenutku pronacicu te na samim vratima raja.
Iznova cu u ovom zivotu ostati sam, jer dok ima toliko
ljudi u prvim koracima odustajanja, ostace ljubav
ranjena u prvim odajama tuge.
Pre veceri umes svoje lice orositi bojom zlatnih
vrtova, s blagim drhtajem usana, odigras poznati
ples prepun svojih bistrih misli, sa bezbroj
dragulja koji u tebi zrace,
ostaje jedino beskonacnost sna.
Mesec se sakrio iza guste krosnje tvoje vlasi,
prkosi meni da ne mogu uzburkati tvoje nezne obrise
misli, a i kako da dohvatim tu srebrnu prasinu sa
tvojih usana, kako da spustim ukus bademovog mleka
niz tvoje tako opojne ravnice, a kamoli uroniti svoje
prisustvo pod odvec nedostupna polja.
Uz prve degustacije nezne, a vec hladne kafe,
oseca se omorina od tvoje nabujale krosnje dok niz
padinu svojih prstiju, slivaju se netaknute emocije
znatno skrivene od drugih ljudi, s uzivanjem sladim se
tvojom slatkorecivoscu.
To vreme dok je predvecerje orosila predgradje moje
prisutnosti, prislonilo je ono vreme u izgubljenom
sapatu olovke moje i kroz bolna cekanja,
prizivaju u njihovim mislima lakocu tvoje dobrote,
u nepreglednim tisinama dok jos hladni vetar zajeci
nad prostranstvom praznih ljudi.



 

Нема коментара: