понедељак, 3. октобар 2016.

Rasuta u kristalima znoja

Pozudnim stopama si klizala po tankim slojevima
mojih usana, i iznova si igrala nad zlatnim liscem
jer sve sto mi pruzis ostaje u obrisu nasih niti.
Gledam kako velicina sveta nadolazi kroz tvoje oci
osetila se ta silina zagrljaja tvojih usana,
s prvim naletom vetra, tvoja kosa je umocila svoje
pramenove po dubinama moga tela, taj vetar je bio
nezan poput svile, iako je urezivo tvoje ime po meni.
Tisinom svojih dubina predjes preko mojih talasa,
zauzmes prepone uzitaka, kroz uzburkanu tisinu svojih
namera kroz korake svojih pogleda uzletis u moje narucje
svakodnevnice.
Tvoje telo je rasuto po mom telu i ovako ludi smo,
a ti, uranjas u dubine moga zivota i ne biras tamniju
stranu vec s prvim dodirom, osecam, kako narastam u tebi
i toplinom dubine tvoje, snazno uz popracene uzdahe nase
prisvajamo kutak za nas dvoje.
Svako vece uz staklene kristale znoja nadolazis i ko nikad
nisi okusila moje izvore proslosti, vec svom silinom
zanjises preko moga stomaka i u ritmu nasih otkucaja
prstiju savladas sve nase prepreke.
Sakupljam te u delicima nasih susreta, i gledam,
kako nesebicno rasipas svoje kapi uzarenih pogleda.
Ali pamtim, kako si nekad dotrcavala jezikom po stepenicama
moga stomaka i u lavirintu nasih osmeha,
pronalazila si precice i s nadom kraj tvojih obraza uz
prve kazaljke sata, s tim svojim glasom sto ga niz padinu
kristalnosti odzvanjaju.
U kapima mesecine si srasla u nago telo svoje ljupkosti
pri udaru nasih tela, osecao se onaj sapat misli, sto se
umelo sjuriti niz vulkansku reku nasih pozudnih strasti.
Boli me, sto nisi tu kroz staklenu ulicu da projuris svojim
malim drazesnim koracima, ali pamtim, iako mi je tesko,
razdeliti kapljice nasih useva sto smo poznjeli na samim
proplancima meseceve srece.

Нема коментара: