четвртак, 13. октобар 2016.

Vremenski sto

Mekocom vetra umela si pronaci stazu staru
odvec zapustenu, matoru, i ne budi onaj cvet
sto je sam svet zaboravio da zalije u prvom
pogledu sunceve svetlosti, a kamoli tih toplih
dodira sto se uvek radovalo, dal je, il je i ovog
casa ostalo cutnjom da prasta.
Jer sve mora proci kroz strune vremena, znam, ali
ko nam je kriv.
Prosli smo kroz prve korake naseg zivota, sustizala
nas je ona ista varos pomesanih ljudi isti lavez
maskiranih glumaca, kuda sada u pozorisne scene
laznih koreografa, kuda, kad ti si bila tu samo scena
pred pomolom laznih tek zapocetih ljudi.
Na njima se kaputi ne prljaju pri dodirima a niti vetar ih
moze sakupiti u jedno ognjiste, znaju da lutaju prostranim
dusama svakodnevno, pomalo koristoljubljivoscu, znaju
da su tek izasli iz poderane tkanine i pod osmehom
prstiju, naslucuju sledece komade dogadjaja u zivotu
njihovom.
Napokon su oni sretni kad stignu u razdoblje svega onoga
sto su znali na samom pocetku, ali to su prodane duse,
izjedalo ih je sto nikada nisu spoznali reci takozvane
njihovih sreca.
U tim naletima pokusaja, pokusali su da svrgnu tu ljubav
cvrstu, jaku u njedrima koje svako bice ceka da bude
nagradjeno sto uglavnom ceka na raskrscu svoga zivota.
Budim ja tvoje zagrljaje, a kamoli sto se dvoumis da
krenes tom stazom zivotnom, sve u svemu, strah te je da
zavolis ono sto ti se nudi hiljadama godinama u nazad,
Sedeli smo pored okruzenog stola koji se sastoji od samog
vremena u ovom kisnom danu, pred stoljnjakom magle ima
jos mrvice trenutaka razdeljene po emotivnom zamotuljku
srece.
Prelistavala si godine, vrele i hladne i sve to zurno
odradis, plasis se tog vezivanja meseca, sa beskonacnim
pitanjima sto kroz zaborav nadolaze, sustice ce nas vreme
iako sedimo na samim ivicama proslosti.
Dozvoljavas mi da sa otkucajima tvoga srca uklesam niti
naseg lutanja i nadohvat mojih ruku si, ali upijas moje
uzdahe ko gladna godina, istim onim skromnim zanosom sto si
se setala uporedo samnom.
Znas brizno gledati ocima svoje duse, dovela si zvezde i rasula
ih na sto naseg vremena, rasula i pozamasno navlacila svoju
odoru stidljivosti.
Nije to haljina moralnosti, a kamoli stidljivosti, to je onaj
osecaj kada se plasis posledica tamo gde ih nema, nego vezes
srce samo za jednu sudbinu, a molis boga za ljubav a kad ti
presek svetlosti dovede ono za cim zudis, ti nestanes u vidu
one iste magle sa naseg stola.
Bojazljiva si u svojim koracima neznosti, napokon oslobodis
svoju dusu da krenes dalje a pamet te uspori, a dusa pati.
To je ona greska kod ljudi sto i samo nebo zna iznad njih
da godine idu, samo taj trenutak srece je mali, broji se u
malim stopama ljubavnim.
A ulepsano je prelepom bojom sedefa iz noci u noc.
Beskrajnoscu svoga tela uvijas se i ne primecujes da su nam
se godine razgalamile, taj nas zov, sa hiljadu pitanja ostaje
u samom dohvatu nasih zagrljaja i jos lutam da te pronadjem.
Jer reka secanja odnosi ono sto smo trebali biti a ipak i ono
odlazi u zelene dubine mojih pogleda, s nadom da te ugledam
ove noci sto bljestis svojom aurom prisutnosti.

Нема коментара: