Kroz lavinu saputanja prolazim i kroz zelene
gajeve, i prelepo purpurnih ruza nadlecem.
Kroz saputanje dozivam te imenom znanim,
dok me jos svlacis strastvenim usnama svojim,
ti, tvoja zenstvenost je mekana poput bebine
guze, da kroz moje prsti slast se razvuce,
ko niko pre tebe nije umeo izvuci strastvenu slast,
iako po mom telu saroliko iscrtavas svojim prstima
svoju zedj zamnom, da i same zvezde se rastope pored
tvoje lepote.
I dalje su mi privlacne te oci sto kriju slatke sne,
dok jos onako koracas putevima duge i ne rasaznas
svaki zubor usana, sto preko prekrasnog cveca
sjedinjuje mirise u snovima.
Kada ljubav rastopim po tvome telu, vise ni zaljubljenost
ne prestane, jedino se ljubav razlije do najmanjih rupica po
tvom telu, tada se usunjam kroz lavirinte tvojih mekanih
krivina i ne prestajem da ulazem neprestane bujice svoga
jezika.
Osecam, kako me na vrhu svoga jezika plamenom strascu
i opojnosti svojih boja u zelje umaces, mirisnost tvojih
pupoljaka u sarenilo poljskih vrtova razlivas.
Daljina nas privlaci svakog trenutka, pa sa prvim otkucajem
vecnosti navuce na obliznje stablo nekadasnjih zelja,
razvuce se ona stara kora od debla, i umesto plodova krenu
same pore da se razvlace na vlazne sokake tvoga tela.
Zamisljeno se skotrljam niz padine tvojih butina ni nalik
jakom vetru ne sputavam tvojim mirisima da pronadju svoj put
do mojih usana, a iz mojih dlanova klize jarke boje visanja
da same sokove razlijem po citavom univerzumu tvojih crnih rupa.
I necu s jezikom prici, nego ovlaz usnama na nju naici i
tiho ukrasti nemoc njenu i kroz harmoniju svoga tela ukrasiti
obliznje talase, one iste za koje me drzis za kosu i navlacis
polako nocnu tamu u nase kutke.
Vidim da se nebesko mudro plavetnilo savilo nad nasim prozorima,
znam za tu slobodu sto smo razjarenim zagrljajima i bljestavim
suzama natapali nase jastuke, te iste suze sa kojih smo navece
raspustali u vlazne dodire, i dalje vetrovi urezuju brazde po
citavom predelu nasih intimnih delova, a ti i dalje skuceno
stojis, pokraj nasih mostova i svih onih korenja ljubavi.
Cuje se pesma sto jeci po obodima naseg oznojenog tela i u
slavi dobrih starih melodija, cuje se taj zvuk usana, nit
zvizduk a kamoli svo ono stado nasih prstiju sto se prosetalo
po brezuljcima nasih zadnjica, dal to znas ili smo se zabrojali
i cekamo i dalje one potoke sto teku ka nasim osmesima.
Bolje iskoristimo snagu ljubavi i zakoracimo pod nase tragove,
ne oklevajmo sta smo postali, a kamoli sta nam sledi.
Mozda okovi, a mozda ona vrela strast.
Cujes li ti sebe, kada ispustis uzvike savrsenosti iako nisam
usao u tebe previse recima, jedino je ostalo deo mene u tvom
trenutku umora.
Rasilo se ovo nebo sto mesec nam para nasu cutnju,
mislim da su zvezde pobegle na pocinak i nestala je sva disko
kugla sa neba, ostaje nam i dalje vilharmonija duse, da duse.
Brojnim prstima smo se prosetali ka istim onim setalistima gde
smo umeli pod zubor misli da otkrijemo sve nase prljave misli,
svezemo svaku nadu za nas, ostalo je jedino boca vina polu
otvorena i onaj isti okus pecenih kestenja.
Pronasao sam usce sa kojom bujas i sva snaga krece ka tome,
ne da ti je oduzmem, jer u ljubavi moras sanjati,
svo bogastvo pred tvoju cu dusu prineti, da kroz svake noci
u tvoje oci uronim i sa tvojih zrelih usana, svu slast pokupim.
gajeve, i prelepo purpurnih ruza nadlecem.
Kroz saputanje dozivam te imenom znanim,
dok me jos svlacis strastvenim usnama svojim,
ti, tvoja zenstvenost je mekana poput bebine
guze, da kroz moje prsti slast se razvuce,
ko niko pre tebe nije umeo izvuci strastvenu slast,
iako po mom telu saroliko iscrtavas svojim prstima
svoju zedj zamnom, da i same zvezde se rastope pored
tvoje lepote.
I dalje su mi privlacne te oci sto kriju slatke sne,
dok jos onako koracas putevima duge i ne rasaznas
svaki zubor usana, sto preko prekrasnog cveca
sjedinjuje mirise u snovima.
Kada ljubav rastopim po tvome telu, vise ni zaljubljenost
ne prestane, jedino se ljubav razlije do najmanjih rupica po
tvom telu, tada se usunjam kroz lavirinte tvojih mekanih
krivina i ne prestajem da ulazem neprestane bujice svoga
jezika.
Osecam, kako me na vrhu svoga jezika plamenom strascu
i opojnosti svojih boja u zelje umaces, mirisnost tvojih
pupoljaka u sarenilo poljskih vrtova razlivas.
Daljina nas privlaci svakog trenutka, pa sa prvim otkucajem
vecnosti navuce na obliznje stablo nekadasnjih zelja,
razvuce se ona stara kora od debla, i umesto plodova krenu
same pore da se razvlace na vlazne sokake tvoga tela.
Zamisljeno se skotrljam niz padine tvojih butina ni nalik
jakom vetru ne sputavam tvojim mirisima da pronadju svoj put
do mojih usana, a iz mojih dlanova klize jarke boje visanja
da same sokove razlijem po citavom univerzumu tvojih crnih rupa.
I necu s jezikom prici, nego ovlaz usnama na nju naici i
tiho ukrasti nemoc njenu i kroz harmoniju svoga tela ukrasiti
obliznje talase, one iste za koje me drzis za kosu i navlacis
polako nocnu tamu u nase kutke.
Vidim da se nebesko mudro plavetnilo savilo nad nasim prozorima,
znam za tu slobodu sto smo razjarenim zagrljajima i bljestavim
suzama natapali nase jastuke, te iste suze sa kojih smo navece
raspustali u vlazne dodire, i dalje vetrovi urezuju brazde po
citavom predelu nasih intimnih delova, a ti i dalje skuceno
stojis, pokraj nasih mostova i svih onih korenja ljubavi.
Cuje se pesma sto jeci po obodima naseg oznojenog tela i u
slavi dobrih starih melodija, cuje se taj zvuk usana, nit
zvizduk a kamoli svo ono stado nasih prstiju sto se prosetalo
po brezuljcima nasih zadnjica, dal to znas ili smo se zabrojali
i cekamo i dalje one potoke sto teku ka nasim osmesima.
Bolje iskoristimo snagu ljubavi i zakoracimo pod nase tragove,
ne oklevajmo sta smo postali, a kamoli sta nam sledi.
Mozda okovi, a mozda ona vrela strast.
Cujes li ti sebe, kada ispustis uzvike savrsenosti iako nisam
usao u tebe previse recima, jedino je ostalo deo mene u tvom
trenutku umora.
Rasilo se ovo nebo sto mesec nam para nasu cutnju,
mislim da su zvezde pobegle na pocinak i nestala je sva disko
kugla sa neba, ostaje nam i dalje vilharmonija duse, da duse.
Brojnim prstima smo se prosetali ka istim onim setalistima gde
smo umeli pod zubor misli da otkrijemo sve nase prljave misli,
svezemo svaku nadu za nas, ostalo je jedino boca vina polu
otvorena i onaj isti okus pecenih kestenja.
Pronasao sam usce sa kojom bujas i sva snaga krece ka tome,
ne da ti je oduzmem, jer u ljubavi moras sanjati,
svo bogastvo pred tvoju cu dusu prineti, da kroz svake noci
u tvoje oci uronim i sa tvojih zrelih usana, svu slast pokupim.
Нема коментара:
Постави коментар