понедељак, 20. јун 2016.

Setnja pored obale

Stopa do stope, izlivala si svoje strasne korake,
i sav onaj graciozan hod, ostajao je ocrtan na toj
obali od peska.
Bila si obucena u bljestavu belu haljinu koja se
rasipala cak do zrnevlja peska, cinilo mi se dal
si to ti.
Sva ona bljestava aura sto se slivala po tvojim
savovima od haljine, i dalje je svetlelo i mamilo
nase dodire, ta raspletena kosa, ocrtavalo sve
one talase sto je zapljuskivalo nasu obalu, stida.
Uzdahe si slagala pod oblake nase bele i nikad nismo
bili toliko zeljni, kao onda kada smo se dotakli za nasu
ruku, tvoju, mekano neznu.
Ta svetlost se povukla kada sam te uhvatio prst po prst,
odvazno se vratila u tebe, tada se jasno videla tvoja
crna cipkana haljina, po samim savovima se ocrtavala
zvezdana prasina, ista ona kao poput tvojih kapaka.
Zapljusnuo je povetarac nas, culo se jedino talas nade
pored nas i galebov jauk kako nosi ribice do svojeg
obliznjeg gnezda, a ti si, i dalje koracala zenstveno.
Prisao sam, da, zagrlio te poput nocnog meseca i pod
prismotrom smo gledali ka pucini, i oprastali se od meseca
sto lagano para nebo ka svojoj uspavanci, taj miris tvoj
mi je i dalje plutao u mislima i sladio me strasno,
pomalo ceznjivo, ali sam se nadao tebi, ljubavi moja.
Pitah te u stopama tvojim, o cemu mislis, kada spustim veo
strasti preko tvojih ledja i raspustim nebeske kocije pod
sirupom od jagoda a da se ti ne umastis, rastrcim svojim
usnama po celom pejzazu tvojih ledja.
Nisam ni slutio da ce tvoja haljina skliznuti, preko
cvrstih nabujalih bradavica, al tvoja kosa je prikrila
sve one rastrcane tragove nasih usana, jos se secam tih ociju
pod nebeskim tepihom, osecam te, a daleko si,
al od srca nikad nisi ni otisla.
Kada se nasmesis tada sakupim sve delice nasih dodira i ko
boginji prinesem dar svemocni, neprestano si se osmehivala,
taj karmin tvoj je ocrtavao jucerasnje izlazenje meseca
nakon sunca, tih boja u hodniku tvoje iskrene dobrote,
pronasli smo se iako smo skuceni se setali, osecaj je prelep
poput dodira usana pored svece i mirne obalske setnje.
Odmereno smo koracali dok nam je pesak neprestano isao
uporedo sa nama.
Kada se moji uzdasi zateknu blize tebi, ta kosa tvoja viori
poput sunceve baklje i odaje neprestane sunceve zagrljaje,
a i samo more ponudi nam mirise nase duse, i nestrpljivo
cekamo mirisno cvece sto nevidljivo nosim, a svu ceznju
nasu ostavimo pred hodnikom nasih ustreptalih zelja.
Susticice nas umor od prevelikih stopa, jedino sto mogu
da te zagrlim u srebrnoj noci, pa cak ako bude bilo hladno
prekricemo se nasim peskom, al to vise nije ni tudji pesak,
to su sve one ucestale zelje sto nas svakodnevno prate.
Nece biti vazno sto ce nas u dolini nasih stopala sacekati
mekano vlazni dodir mora, oprace nam zelje i darovati nam
ucestalu ceznju, a same skoljke ce nam ponuditi melodiju
mora i u celoj toj tisini, tisina ce slusati dva otkucaja
srca i uzivace u nocnoj idili, nocnih zaljubljenih parova.
Tvoja cu plodna polja obasuti malim semenjem, da kada budu
pocela rasti imaju svoje zvezde padalice koje ce ti donosti
srecu, kao sto su meni donele tebe u ovoj vecnoj potrazi za
srecom.
Kada osetis pod svojim prstima prelepo jutro, ti sve moje
izvore sakri pod svoje rumene obraze, a svoje usne prinesi
ka meni, radosno otplesi ples na meni, a ujedno ja u tebi,
a svu moju vodu, ti, ja, oboje cemo rasti u nasim neznim
mislima.
A moji prsti neka budu male pratilje po tvom stomaku kako
kruze, umeju da budu okretni ko vetar sto ti neprikosnoveno
mrsi kosu, izjedri ponovno sa osmehom i u osmehu tvome krije
se moji delici ljubavi, pridji jos vise mojim dodirima i
zagrli me jako s vrelim poljupcima, osecam zelene vrtove
tvoje, a sjuricu se brzinom talasa do tvojih stopala i
iznova cu krenuti ka slatkim odmoristima, zajedno sa tobom,
i sa tvojom iskreno srodnom dusom.

Нема коментара: