понедељак, 7. децембар 2015.

Kao posle kise

Uzimam tvoje nezne uzdahe i prisvajam ti grudi da pod vetrom
ostane zadenuta tvoja cvrsta dusa, iako joj vetar ne moze
nista, podamnom siris se mirisom zrelih dunja i razlijes
se po mom stomaku ko prolecna kisa, kroz svetlost me smirujes
dok sa vlasima kose potpaljujes vatru da se probudi moje bice.
Dodirima se saplicemo pod obrisima nasih usana, grickanje rubova
nasih golih tela, opijeni od kisnih kapljica i uzimamo sve vise
i vise, a tela nasa se cuju i vape za nasim dodirima, kao posle kise.

Zenstvenoscu svojom zapocinjes ples, istovremeno me uzimas kroz dlanove
svoje, milujes me poput prelepe ruze, osecas moj miris sto ti kruzi i sa
kapima tvoga znoja slazes neznost po neznost po mom naboranom licu, iako
sam tu kraj tebe osecas kapljice svoje kako stepenasto silaze do tvojih
ravnica, ljubis mi usne i sa jezikom se sladis, ko med kada klizi preko
tvojih prepona i zasladi tvoje izvore pasnjaka, tu pored izobilje mastanja.
Pretrcavam neznim prstima po pasnjacima tvojih ledja i neumorno trazim nase
zajednicko mesto, da se u hladu odmorim barem jos malo, iako nisam umoran
optrcacu jos jednom preko tvog stomaka, da proberem leptirove polete da bi
pod njima uzivali, ko razliveni sokovi nara, smuckani u flasu ljudskosti.

Odlicno se stapamo u plodne oaze iako njihove brazde nas muce svojim tokom,
i kao da smo izroali nesebicne strasti, osecam toplinu tvojeg bica, pomalo
vlaznost iako nismo jos donekle navodnjavali, opet cemo draga, posle kise.
Pukotine nase spojicemo nasim zivotima, a onda svu belinu usijanu dolivacemo
nit po nit, ko dugine boje usled ogromnih kisa iako nismo zemljoradnici,
uzimacemo semenje ljubavno, sadicemo uranke nase da barem kroz vreme proberemo
nase zrtvovanje i rasticemo smirenom brzinom tek usnulih latica, kao posle kise.

Нема коментара: