понедељак, 7. децембар 2015.

Pesmom te zovem

Pesma me doziva u zagrljaj
tu gde moje senke lutaju
nekako je neznije na papiru.
Lepota od slova i jos cistija izviru
pa cak i srce ispravlja pocepane pukotine
na mom papiru, ipak odlazim u beskonacnost
slova iako nema obecanja da cu se vratiti
prvom slovu.
Pristajem jasnom stihu, ta bistrina dusevnih
misli i ta zena kvasi moje mastilo, da cak
i papir zapocne plakati plavim kapljicama,
u mojim snovima pleses, otvaras naglo svoje
zagrljaje da se iz sna probudim uplakano.
Volim tu tvoju zenstvenost kao svoje slovo,
zbog mojih uzdaha svaka linija odzvanja
po ivicama papira, odzvanja kao tisina
pocepana sudbinama, pretocena vremenom,
kako zapocinje jutarnjom maglom da u tom
trenutku, pucinom svojeg sna odazivam se
uz pomoc tihih oluja, osecam, da klizi mi
i ovo slovo, osecam.
Razlilo se ponovno moje mastilo, sada cudnije
cvili notnih slova da se nalazim u cudu dal
si i dalje pravo, a opet belina tog papira
usadjuje mi u misli, nedorecive reci istkane
pred olujnim snopom nekadasnjih bujica srece.
Dajem joj svu svoju ljubav kroz slova,
barem tu toplinu koja me cuva, dok se ti jos
uvek privlacis mojim slovima, dozivam te,
a opet stalno daleko, a cvetovi moji otvaraju
i otpustaju melodije mirisa da uzivas u njihovoj
radosnoj noti, sluzim je neponovljivim dodirima
oblacim te osmehom bas svakog jutra tu gde tvoje
usne zavlace se na horizonte najsjajnijih zvezda.
Opijeni pozudom i dalje nastojim da ti doslikam
svoja slova, barem uz misli moje mozes rasaznati
vetrove moje, koji neprestano udaraju bice moje
katkad i ono zudi za poljupcem tu pored tvojih
pucina preslikana mojim iskrenim recima.

Tvoje lice ljubim svake veceri,
to lice ispisano mastilom mojom
katkad i ono prosaputa za dodirima tvojim
nekako setno se setim, zagrljaja nasih
da mi poskoci linija slova, bezi i ono
od mojih pisanih reci onako umorno prkosi mi.
A opet poljupci tvoji, to su najsladji potoci
tvoji izliveni kroz moju dusu, da cak i milovanja
koja pruzas moja dusa napravi precice do tebe
i jos si prelepa, najsjajnijim smaragdom,
kao pucina okeana naslanjas
i svako zrnevlje prosipas po mom telu
bljestavim usnama pridjes i okupas me svojom
ljubavlju, dok moja dusa obgrljuje tvoju zanesenost.
Dok sedimo nepomicno, grlis me svojom neznoscu
da cak i tvoja gusta kosa preslikava svako
iscekivanje nadamnom, i povrsina koze zablista
jutarnjom maglom provuce se ta sebicnost,
provuce sve one izabrane uvale nasih ocekivanja.
Sunce se osmehuje salje ti pozdrave moje i pred
zoru okupace nasa tela, da kad ustanes budes
iskreno cista, barem na pola mirisna mojim
bojama slova pa cak i medne usne da pretoci
u pucine satkane pod mastilom mojih iskrenih slova.

Нема коментара: