понедељак, 28. март 2016.

Nasa sudbina

Duboko u meni, ti, neprestano svetlis,
i sve jacim itenzitetom ova pesma krece;
verujem, oci tvoje toliko zelim za sebe,
dozivam te u nase slatke snove,
jer kad nestanem u obliku vremena cak
neuhvatljiva ova daljina me ponese,
a ti ces postati moj osmeh, poput onih
lampiona, naslikacu te iskreno po zidovima
svoje duse, izgradicu mostic unutar sebe,
nikako nesto veliko u pravoj meri da
razvucem cvetne pejzaze, onih istih usana,
ispod toplog nebeskog svoda zasadicu da sa
suncem i zalivacu kroz godine i njena doba,
dok lagano, na granici s otkucajem,
i uz moju melodiju zvuka za trenutke nasih
toplih zagrljaja, i kroz boju nasih dodira
s pozudom rascesljati tvoje bistre uzdahe
na tvojim grudima razliti nektare uzitka
i svoju dusu staviti u tvoje krilo da nezno
sniva dok te ja cuvam u snovima sretnim.
Prepustimo se nama, neka utapaju se melodiji
sapata, krenucemo u nove noci na same krajeve
tame, tamo cemo biti mi ispod meseceve sonate,
i stalno je njegovo trajanje ispod hladnih kisa,
a samu zrelost natopicemo, vecnoj strasti,
otvorice se precica kroz predivne osecaje,
stalnim dodirom prestace vreme cutnje u nama,
trenutak ce ostati beskrajna reka ceznje,
i plamen sto neprekidno pokrece nasu snagu,
tu cemo nasu snagu ostaviti i pod putevima
neznosti, nadacemo se, jer imamo i zasta da
zudimo, tu smo oduvek mi;
prelij po meni svoje usne u mojim cestim
zagrljajima, moje usne su u tvojim dlanovima
sto se svakog jutra budis umesto rose na usnama,
i dodirom sa svih granica naseg tela susrecemo se
sami sa sobom, i svaki put, zauzimamo nas svemir,
i nikada nismo preispitivali sudbine nase,
jer oduvek je samo nama pripadala.

Нема коментара: