уторак, 1. март 2016.

Izgubljeni snovi

Necujno si dotakla moj nemir, ko nekakvom neznom rukom odneseno
sav onaj slom i bol, a opet, odletela si svome jatu i nestala si.
Moram, jer svojim okusom dodira, rasplicem tvoje dodire po nama
i nadam se kroz snove da te uberem kao orhideju i rasirim ruke
ka nebu i ocekujem taj talas topline sunceve duse, osecam, a ne
mogu je zagrliti.
Jednostavno kroz misli rasprsim svaku nit ka tvome liku, moram te
podsetiti i sa okusom mora se siris mojom ravnicom, samo nadolaze
godisnja doba nanizu se sami od sebe i dopuste da osetim zacinjenost
tvoju, i u mislima mi ponovno zapocinjes svoj carobni ples.
Kroz snove prislanjam ti ruke preko ramena, opipljivo nastojim da
zadrzim i dalje taj osecaj sigurnosti i nadam se tvojoj mekoci usana
i tako kroz snove i dalje ocekujem tvoje nezne obline.
Osecam te cemerne usne po svojim rubovima koze, osecam te,
ali mi i kroz snove bezis kroz one svetlosne tunele duginih
boja u mraku sto su znale ocrtavati nasu dusu a opet, osecam nas strah
od ostajanja samih nas, zasto, ne umem da ti iskazem reci neslaganja
u dvoje.
Vrelinom usana ispreplicemo se, nehotice padamo u bezgranican prostor
ali uvek u nase skute osecaju se praporci sto su znali lutati,
zajednickim besciljnim prostorom.
Tada se u tom prostoru oseca ta nasa stara ljubav, kako odmara nad
nasim izvorima nadanja i koja nema vremena za teske muke i onda i kroz
noc budimo se nagi, samo obliveni nasim znojem stradanja, taj osecaj i
dalje mi klizi niz slike secanja.
Dok strujimo u nasim snovima i nikad ne priznajem udaljenost sto se
razgalamila pored nas, jer opet uzdisemo i nas treptaj usana laganim
stopama klizi po nasem telu.
Kada nebo utihne pod nasim zagrljajima, oseti nasu ceznju za nama i
dopusti nam da i ono samo oseti blazenstvo nasih vrelih raskoraka nasih
tadasnjih, posve mogucih dodira, obasipali smo se dodirima, tim vrelim
poljupcima, vodjeni izgubljenoj ljubavi.
Ta zelja za nama nije jos posustala, samo se scucurila negde u nekom
mraku i sakrila se od tudjih pogleda i ogleda kroz moje snove i u nadi
nada se da te ugleda ko nikad pre i okusom tvoje lepote, slaze palete
nekadasnjih starih iluzija o nama, veruj mi, voli nas i raduje nas sto
ponovno je probudjena radi nas, dogadja se tiho poput vilinih konjica
nestajemo u sumrak svitanja i nadamo se zajednickom blazenstvu nasih
umornih srca.
Po tvojoj zenstvenosti sakrio sam saputanje po jastucima u tvojim ocima
sakrio sam nase nemire pod obalnim talasnim udarima i nek ceo tvoj svet
sanja, jer ka istim tim poljima razvila se vetrenjaca nasih uzdizanja.
Cutim i ne zalim se, vec onako kroz setno promatranja osetim drhtaje
zvezda koje si umela vostanim bojama naslikati svoj nemir i usled postelje
docarati nemirne obale nasih uzglavlja.
Slusam tvoje telo kako se nemustim jezikom dogovara sa mojim bicem, da ga
uzme i preuzme u svoje kolevke vestih uzdaha, tvojih iskrenih poljubaca.


Нема коментара: