петак, 15. април 2016.

Delovi naseg secanja

I sama znas, ko po nekom nesudjenom pravilu,
uvek se istom nadamo i istim zapljuskanim
obalama setamo nasim, kad zadrhti mesecev
put i s prvim talasom nadanja, sretnemo se
pod obilje zrnevlja nasih dodira.
Pod odjeku vode, niz obraze sledimo i kroz
nase uzvike nadolazi eho nasih uzitaka,
cak i zvezda danica zadise i poprimimo sum
nas, smirenijih i od samih dodira jezika.
Nebrojano puta sledimo izvor nase ljubavi,
dok se nasim snovima nemim usnama hvatamo za
slamku naseg postojanja, i sasvim tiho odlazimo
ranim jutrom u vecita stajalista naseg ognjista.
Sunce u nama cuti i u tvojim ocima ugledah
savrsenstvo, svaku mirisnu strunu vezem i dok nas
vetar sve vise veze, i tebe u samom sjaju zaplese,
bezbrojnim laticama pod aurorinim nebom zajedno sa
nama upijaju i razvlace ka vecnom postojanju.
Osecam da mi kroz sunce dolivas jos neznijih momenata,
s zeleno-crvenim livadama u konstantne misli prilazes,
i svaku iskricu plamena nudis i svoju sebe u toplinu
dodiru tvoga tela, stezes i besprekorno nudis deo sebe.

Нема коментара: