недеља, 3. април 2016.

Zeljno prolece

Ove noci poskidacu najsjajnije zvezde s neba i cak one
koje treba u postelju meku, pomisli na bezbrizne note
moga srca, razmisli dobro zasto svetli u najtamnijoj tmini.
Spusticu svoje telo kraj tebe, neznim obrisom svoga prsta
kruzicu preko tvojih ledja u nadi da pronadjem tvoje blago
sto neko je ostavio da bdi od ranog jutra.
Usunjala si se u moju postelju od stida, krenula slasnoscu
svojom, klizis po rubovima svile i tvoje grudi vriste u mladoj
noci i sve si mi dalja, i dalja, jer u ovoj noci, kroz vrtove
nase izgubih se u potrazi za tobom.
Spusticu nebo do tvojih ruku, ispisi po koje slovo, ljubljeno
moje i nek te reci lebde visoko, gore cak, da ih tvoja dusa vidi
tamo gde se vetrovi radjaju, gde nebeske obale mirisnom povetarcu
izranjaju.
Zacicu tvojom ravnicom i svaku krosnju tvojih pora ispleti u kosi,
zapoceti ples kroz tvoje poglede i u klasu prvih jutarnjih sati,
sa usana osmehe tvoje opijacu i u cvetu osvanuti i pod zagrljajima
nahraniti te svojim telom.
Oduvek te kroz stope pratim i kao zamisljeno sunce uronicu u tvoje
pucine blage, nocnim kristalima preliti u sjajne sunceve zrake,
zaklonicu uzdahe svoje i jedini put pitacu. Kako si, ljubljeno moje?
Razlicu prstima po obrazima svemira tvoga i kroz drhtaje usana preci,
zapocecu sa tobom nas zeljeni dolazak, uzecu te u sebe i uroniti pod
sjajem mesecevih dodira, izliti se po tebi ko prve noci pod sjajem
zvezdanog neba.
Imas u mojim dlanovima odmor, i u srcu prekrivac lezi pa se na moj uzdah
nasloni i zaspi, tako uroni, a ja cu, ritmom cutnje iz svake nebeske ptice
tihi let izvuci, umotati tvoju dusu u lisce vremena i granama sudbine
naloziti da te ljuljaju, nad pucinom gde talasi sapucu i sve to mirisom
ceznje i strasti u prolece obloziti.

Нема коментара: