среда, 20. април 2016.

Svojim kandzama

Cim krenem da te dodirnem, tebe, ti ka meni dodji,
privij se u mom narucju, ugnjezdi se i svojim
prisustvom mene nagradi.
Tad ce i plavi oblaci oko nas razgalamiti kroz
eho nasih uzdaha, po beskonacnom prostoru uploviti
i kroz vetrove odneti ono sto su meni doneli.
Krenimo dlanovima, taj dodir u nama pokrenimo,
pa, prevazidji sve sto je nemoguce, sidji nezno
sa visina i pusti svoj plast koraka, radi nas.
Ti budi ta ptica u letu, kao snazna ptica u svoje
kandze stavi nasu ceznju, dok iznad pucine u svilenom
tragu nestajes, a svoj vez medju letom svezi i nasu
blagost dobro stegni.
Onda sleti na tu granu i sa svojim kandzama iskidaj
nasu slutnju, pokreni nase plavetnilo u nedostizne visine,
da mozemo rasaznati vecnost, koja je vec iole daleka od
izabranih mesta, nekih nasih starih ljubavi.
Prepoznajemo se po tihom udaru talasa i po uzdahu krugova
nestajemo u tamnije dubine.
Izrezi tu ceznju sto nam se svezala, po suncevoj svetlosti
prepoznajemo nasa milovanja, slutim da je kraj, jer, osecam
svaki drhtaj tvojih emocija, cak i zvezde odlaze na svoj put.
Naslanjam se ka jutru, kojim vesto odlazis i pod ovim plavetnilu
ostavljas sve ono sto smo bili.
Ponesi me u svojim celjustima, iako ne slutimo dahom povetarca
i sa njima kroz puteve nade smiri me pred kraj i razbaci u vecne
beskraje.

Нема коментара: