субота, 17. септембар 2016.

Nase vreme

Voleo bi da se raspustim kroz ladje u tvojoj dusi,
iako nisi jos tu kraj mojih skuta, verujem pronacices
put do mekanih predela, tu kraj moje duse.
I dalje nastojim da ti ukradem vreme za sebe, za nas dvoje,
znam da lagano prekriva nas tamna noc i u toj tami lezi
ona mala sreca.
Pustimo ove noci sve one lampione neka gore kraj istih
onih uzvisenja, pustimo neka nam se duse spoje,
pusti ih nek udisu boje saptacevih prstiju,
tamo na strani tamne noci na rubovima nasih usana.
A zrelost tvoja prostire se preko divnih mora,
tu je i sama vatra sto pokrece nase dozivljaje tu
je i taj bal pod natopljenim krugovima nasih tela,
optrcala pod krilima leptirova, i otkriva taj tvoj
pravac uz prve plime kroz narasle tokove crvenih bradavica.
Kako da ti prozborim kroz udisaje svoje, da je svako jutro
tuzno, pomalo skrhano i otvara trenutke nase u samom
mirisu jutrnje kafe, pokrece snagu i plavetnilo vatre u srcu
mome, tu odmaraju, zapravo poljupci kruze ko lesinari kad ti
nisi tu, znam da si tu ko ovaj vazduh sto nas deli,
jos se kriju tvoji poljupci u mojim zagrljajima,
taj osmeh u pogledu boginje i u bilo koje vreme,
krenu sa dodirima sa svih strana sveta, samo prilegnu kraj
dobrog ukusa nasih usana.
Slatkoca mirisa prostire se uvek kada ustanem, topao i cvrsti
snovi prostiru se s nama, onako slatko, najsladje, mirisne kapi
da kroz tvoje telo odjekuju melodijom nasih snova,
verujem da zajeci pod talasima tvojih uzdaha i nemirnost
iz dubine tvoga stomacica, uzela si nasu strast i hranis je
nezno nestasnim snovima.
Zasto mirovati pred lukom tvojih pora, zapljuskano ostaju,
ne idu nikuda, dok listam medju tvojim nogama svu onu poru
mojih uzdaha, u noci, u trajanju naseg disanja, te tvoje oci
zaposele su mesec i uz tvoje otkucaje, strujanje vazduhom
provlace, one iste kapi mesecine.
Veoma dobro znas da u slasti njihovog jezika ostaje taj pjev
sto prostruji nasim telima, kroz svaku pukotinu nase vremenske
reke, ostaje upecatljivo taj odraz ljubavni, u noci, u trajanju,
svuda nas ima, iako si jos daleko od mojih zagrljaja.
Imam te u dlanovima pozude, imam te, sad i ovde, u starim
vremenima sto dolaze i pokose neubrane zvizduke nasih umotanih
sazvezdja, i u strasti vremena ocekujemo se pod modrim svodom,
umotani smo u prisustvo nase zrele mladosti.
Svukla si haljinu svojih misli, za sada prosetas se nago
opustena i kroz ceste setnje priljubis se mojim usnama,
u jakom mlazu iskrenih uzdaha, osluskujem tvoje srce, sapuce
radosne boje otkucaje srca moga, a talasi se rasprostranjeno i
razigrano uvlace prema tvojim bokovima, iako se blizi suton,
ostaje nam blazenstvo nasih krosnji, poletimo s osmehom i
zapocnimo ples zagrljeno nagi, u dubinama nase postelje.
Slusajuci sunce jutarnje, omela si svoje tragove iz duse,
ispijajuce je to sto sunce dodje samo kad se med sliva nad
strunama svetlosnim, i kad nas vihor uvede u predvorje zelja,
te polovine jutarnjih budjenja, ti posve zanesena s prvim
mirisom zajednickog dorucka, daj mi samo trenutak svojeg
minuta da se okupam u prvom osmehu jutarnje melodije tvojih
pogleda.
A ono se po navici sakrio u tvojim ocima, scucurio se sam
mesec i ne viri, ko kad si zanosnim cipelicama menjala svoje
dodire i u tom casu, tom trenutku ostavila mene zateceno u
predvorju uzitka, bez kraja me bojis svojim prisustvom,
u boji ubrzanog disanja, pao sam pod kupolom tvoje slatke
zenstvenosti, i ponesi zapaljene pore svoje i sa polja zudim
ka savrsenstvu tek iznova nove bujice, jer kroz tebe tecem.


Нема коментара: