петак, 2. септембар 2016.

Sapatom svojih poljubaca te zovem

Seli smo na isto mesto odakle se izviralo cvrkut ptica
u taj nebeski vez, mi smo se razvlacili.
Dohvatiti taj redosled zvezda i u njihovom putu tvoju
beskonacnost zadrzati, sadrzavala si mirisne zagrljaje
tako strastven, opojan.
Obuhvatio sam te recima i na ispruzene dlanove, polozio
sam tvoje pozlacene obraze.
Pocinjem sustizati prve snene slojeve tvoje duse i svojim
recnikom vecnosti uz snezne padavine obilnih snegova,
obasipao sam tvoje vrhove praiskonskih izvora.
Bez obzira, krenuo sam razliti.
Sve ti prinosim na stomacic vesto i razigrano,
bezbrojno i lepotom osencan, kraj tvojih pora izliti moram,
one netaknute snove.
Suptilno ti sapucem poljupcima, ne cutim, stalno pridodajem
povetarcu tvojeg iskrenog daha, te oci iskazuju postovanje
pri udaru talasa nasih bokova, zelja za zeljom sustizemo.
Vodim te laganim podrhtajem noci, u zagrljajima meseceve duge
otvaram netaknute hodnike tvojih bolnih uspomena, drzim te za
ruke, rastrcavam se jezikom izmedju proplanaka uzdisaja i
vesto uranjam s milovanjima, tu gde zelja tvoja nadolazi s
jacim talasom nade.
Promatras me svojim nemim pogledom, svakim dodirom ocaravas,
umesto svojih vlaznih obala unosis, i iznad neznih brezuljaka,
zanosno slasti spremas, izvijano i bozanstveno se izrazavas.
Vlasi tvoje kose, razigrano viore nad plavicastim tepihom
tvojih misli i uzbudjen tonem u tvoja prostranstva.
Mesec ti darovao sjaj nebeskih pogleda, znala si se hraniti
suncokretovim pozamasnim poljima, tim melodijama iskrenoj
sigurnoscu, stopila si se s vatrom unutrasnje utrobe svoje.
Ti opojni mirisi, Boze, kako si umela zamirisati, kakvo je
to zaljubljenicka opornost tvojih zenstvenosti, umela si
prkositi bezgranicnim delovima svoga tela.
Biserom svoga pupka, otkotrljala se mala kapljica tvojih
strasti, u ocima se pod bisernoscu istrajavala tvoje nadahnuce,
bojama suncevih zagrljaja si me opkoracila.
Letim, iako stojim pod tvojim dlanovima nezno vatrenih ceznji,
stapas se usled plime i dovela si sebe, po ko zna koji put
pod sapatom divljih tresanja, uvela si me u zasedu i zavela
svojim vatreno purpurnim sapatom zene.
Poneseni smo oboje tihim tankim prstima sudbine, akordima
naslucujemo rubove nasih dozivljaja, jedrimo kroz postelju
ka svemiru nasih vatrenih zagrljaja.
Osecamo se na boje nase ljubavi, ne pamtih lepsu sliku, niti
obogacenu nit misli tvojih, uzivamo jer se pokrijemo harmonijom
tvojih dveju planina i njihovom zreloscu nabubrelih modrih
tresanja.
Ne moramo se podsecati u predivnoj pesmi i prelivam kroz pore
taj slavujev pjev, izvan svih pucina nebeskih tvojih misli,
uzivam upotpunjen, dok gackamo mednim prstima nad izvorima
nasih sretnih dusa.
Uzivamo pod talasima nade, kad primis moje latice neznog prihvatanja
dok snovima gasis svoje ceznje zamnom, sto lakse udisemo nase poljupce
pripremas smirenost naseg susreta, za mene k miru prilazis
i tiho svojim rukama nagovestavas i budis sva moja cula.
Tada samo tvojim poljupcima verujem, jedino njima se usudjujem
prepustiti skladu u bozanstvenom cvrkutu tvojih melodija,
dopustam da osetis iskrene sapate mojih neznih poljubaca..

Нема коментара: