среда, 21. септембар 2016.

To je bilo tako

Iz tvojih pogleda, sakrilo se roj zvezda,
pomalo ostavljuci me bez daha, ali sam i dalje
gledao, i gledao, kako se cedi to opiranje tvojih
usana, osecam taj sapat osmeha tvoga srca.
Od tvoje koze, ostali su tragovi mojih usana,
i sve je mirisalo na zelju muzjaka i zenke,
sirilo se opojnoscu zapaljene svece po celom kutku
nase postelje.
To je bilo tako, u ponoru nasih dela stajali smo
nagi u zelji da dohvatimo nase pore, umorne od cekanja,
zeljni smo bili te nase gladi za nama, oseca se i kad
smo daleko, ta glad, nam dusu ugreje.
Sa vrha prstiju se cedila ta strast sto nas je vezala
i ovoga puta, bradavice su vristale zamnom, pod jezikom
mojim osetila se upala vlazna, nadrazujuca svesnost ka
ugrizima jacim.
Misli su same krenule ka odredistu nasih tela,
nad ravnicom tvoga stomaka zastale su kroz kapi mojih
usana, kao prve kapi kise sto su znale nakapati tvoje
telo, i predvecernje sate, kroz meseceve cari uzdasi
su odjekivale nasim prostorom dok se sveca sladila
nasim oznojenim uzitkom.
A taj mali roj sto se sakrilo u poglede tvoje,
odjurilo je prvim uzdahom, niz kosu tvoju, pa pri prolasku
svojih prstiju osecala se snaga misli tvojih, sva ta neznost
u dodiru tvoje vlasi, toliko snazne a ujedno neznost,
poput tvojih misli sto neprestano skotrljaju se pod mojim
prstima.
Cesto si pitala sto te gledam kroz blage drhtaje svojih
usana, ocekivala si odgovore moje.
Kako da objasnim kada zatvorim oci, putujem blagim dodirima
preko usana tvojih, nezno dlanovima upijajuci tvoju neznu
stranu duse, niti trazim zauzvrat nesto i uglavnom zadrzavajuci
se na proplanku tvojih donjih usana, kraj istih onih dodira
kada si prislonila svoje usne ka mojim.
Neznim zanosom si svoje meke grudi prislonila na moje ruke
i razvezala neobjasnjiv vez, onim laticama ruze sto si
koracala do mojih zagrljaja.
Imala si okus usana na mladu ljubav koja se tek radja iz
pupoljka savrsenog cveta, kraj onih poplocanih trotoara
u blizini tvojih vrtova gde se ispreplicu svi tvoji zaneseni
cvetovi, i u svakom cvetu je mali svet secanja i u dlanovima
spustas deo neznih talasa sto nad mojim stomakom osencas
nevidljivom strunom tvoga sazvezdja.
Natopiti tvoje grudi uzarenom nebeskom rosom zada,
zagrliti i usred pozlacene jeseni sto nam u punom jeku
nadolazi, tu kraj tvojih polja gde tvoja dusa drema u
svom svetu, kraj obliznjih cvetova sto zasadih u pravo vreme.

Нема коментара: