понедељак, 9. мај 2016.

Reka strasti

Odkako istim rekama tecemo i upijamo
i nasim osecajima vodimo,
pruzene uzdahe pozivam te ka sebi,
pa sa nasim proticanjima mazimo i na
svakoj strani pramene tvoje kose okupam
neznom rekom strasti.

Stidljivo se jos sapatom dozivamo,
starim koracima prstiju zalazis po rubovima
neznosti, i u toplinu svoga korita, ispustas
deo prisutnosti svoje.

Sada, kao reka tecemo zemaljskim delom naseg
tela i nastojimo da ulijemo jos bistrih voda
Alpi, veselo s nasim glasom slivamo se u nasa
daleka prostranstva, svakom vecem talasu prkosimo
jer u njima nase dveju duse ljubavnu igru rasplicu.

Zato oboje idemo u dubinu nase reke i ponekad
cemo stati ispod vodopada nasih usana, a u nama
se smirimo i krenemo istim tokom, ti uzvodno,
ja nizvodno, naicicemo na duboke brazde naseg
spoticanja uz toplinu nasih zagrljaja na nase
grudi, nasa golicanja pokrecu nezne poglede.

Sunce je rastopilo svoje velike ruke po tvome telu
pokusava odgonetnuti, gde su sve one jake recice
se izlile i pod brzacima nasih uzdaha nestale,
tisinom svakodnevnice ulivam jarke boje narandze
otapajuci kocke leda preko tvojih usana.

Sad se vracam ka tvojim dubinama srca tvoga
a vec nove reke ulivam u poznate kretnje tvojih
otkucaja, nadam se da ces s poljupcima prici i
oterati ovu zoru sto nam pristize u godini ovoj,
pa sa prvim slavujem, otpevati pesmu nase strasne
kapi, zagrliti te jace i krenuti na same izvore
i krenuti sve ispocetka.

Нема коментара: