четвртак, 11. август 2016.

Uzela si mi reci koje za tebe pletem

Uzela si mi reci koje za tebe pletem,
vrlo smisljeno razlivas delice maste,
nekad izgovorene, nekad razlivene,
reci svoje kujes, dok jos ljubomorno
mene cuvas i moju dusu kroz vekove
nastanjujes.
U njima kroz emocije vodis.
Uzela si mi reci neme, zavidim ti,
pa nemim glasom s mukom mi odjekujes
i nudim ti te reci svoje,
rasute da leze po svim krajevima
tvoje duse.
Trazim ih i verno kroz puteve tvoje
pronacicu gde si ih udenula od mene,
u samoj snazi slabih ti nahrani moje
srce sto plete moje reci,
recenicu i po slovo sto ti se daje
samo, pesmu moju da njome pokoris
moje pucine u dusi.
Voda je hladna u kojoj raste magicna
lepota tvojih sazvezdja;
ispucale su sjajne kule bezimenog
dvorca, kroz vreme utopljeno traju
a obale se prelamaju, savijaju i maze,
katkad pogaze emocije sto vole,
umeju da liju, dok pred olujom beze
imaju svoj pravac ka cistini tvojih
zagrljaja.
Odlazis da uzmes jos par reci sto pletem
za tebe, u kojima rasuto i skriveno leze
dok krijem nemire svojih misli dok jos
u srcu biju jake oluje, teraju me,
ali se nedam.
Ako ne krene rec sa usana mojih,
razlice se poput srca dok jos u dusi
odzvanja bitka za tobom.
Volim, kada rastocis kapi svoje,
pored jastuka cuju se zvona tvoga sna.
Docice tisina da slozi prve redove
nasih trenutaka, ubacujuci svoju melodiju
medju tvoje boje ociju, talasima prostranim
njisu se moje reci koje si uzela za sebe
sto sam ispleo samo za tebe.
Uzela si reci moje i prinosis ih vetrovima
svojih uzdaha, da odgonetnu zeljne snove
sto se u njima skupljaju, jer kad razmislis
malo neki snovi su za snivanje,
ali ove reci sto si udenula u svoju kosu,
isklesane pod korenjem tvoje vlasi,
al vreme puca, dok reci opstaju nad
brzacima tvojih misli.
Nestajemo pored vetrenjaca, ostacemo uvek isti,
sakrices se iza mojih reci sretnih i pomalo
tuznim, jos stojim obuzet tvojom blizinom
izgubljen u poljupcu tvome, zaledjeno u
kockicama ljubavi, a ti, upletena u moje
reci koje sam ispleo za tebe.
Zato ne zali zamnom i progovori kroz moje
usnule snove, nemoj jako da pritiskas dlanove
moje, jer one pletu moje reci koje kujem
kroz vekove svoje.
Iz svog grla, cuje se boje zvuka i neka krenu
pesme moje;
otopice se ledene kockice ljubavne
pesmom cu rasiriti vatru pred tobom i
svaku iskricu sto u tebi gori, rasplamsacu
zbog tebe i u svakoj pesmi sto je tuga
obavije, izbrisace svaku kapljicu tvoju,
jer moje reci koje si udenula u moje pesme
one su tu za tobom da plete.
One su jace od svakog uzeta slova moga,
one iz nasih snova su sladje,
otvoris svoje oci i ponude se same
u tom sjaju tvojih pogleda,
beskonacno opstaju dok pobednicki i posvuda
i uvek u istom sjaju, stoje.
Razlij svoju ljubav kroz slova moja
u svoje dlanove natoci usne moje.
A ako se razlijem cekajuci docekace te
srebrno jezero moga glasa, zaostao u retkim
uzdasima, dovesce te k meni, iza granice sna
tamo gde nasa ljubav potajno zalazi,
gde si ti ti, a ja sam jedino ja.
Uvek cu biti tu koji ti prasta, razumem i
isplete poljupce verne,
Ne, to nikada neces spoznati i kroz svoje
oci dacu ti ove reci, sto ovoga trena za tebe
pletem, a ti ih uzmi i ka sebi prinesi,
ka svojoj dusi koja ovog trenutka zamnom
zajeci.

Нема коментара: