субота, 2. јануар 2016.

Katkad i samoca dodje

Jedva docekah uzareni pogled tvojih usana
i tvoj sapat zbog cega si mi uvek tako snena,
sav taj isprepletenost u zagrljaju tvome
volim nad tvojim telom ubrajati pore,
a dok silazim kroz nezne korake prstiju
volim setati tankim pucinama tvojih bokova.
Nemas kraja, jer od srca pa do samog svemira
pruzaju se nepregledna polja tvojih brazda,
a od struka nanize, osecam plodove nasih stvaranja.
Svakako zalivas me svojim mirisima uz koju odzvanja
sretne iskrice pohotnih igrarija, a imas vreme u sebi
da podelis u ove hladnije noci, imas pravo, a izmedju
tebe i mene je samo san, pretvoren u cvet koji mirise
bojama meda.
Katkad te celu presvucem u haljinu od ruze, slivajuci
sa tvojih bistrih izvora tvoje srce da se okupa u samom
moru.
Katkad tvoje ruke, umeju da zagrle, katkad umeju i da zaborave
a opet kazem imas vreme uz sebe, da poput samoce odes i u sam
nepovrat me vratis.
Imas pravo i tad mi svoj dodir povratis, kroz sutnju tvojeg
nemira, pa se uvuces u nedostatku tvojih smelih uzdaha, a opet
ja cu prvi, svakako da zalijem tvoj beskraj i opet bi.
Katkad bi voleo, da me poljubis, katkad te nema pa cak ni
u mom zagrljaju i svako pismo krvlju da ti napisem i zagrljaje
jakih valova neznosti, srucim u dolinu uzitaka.
A kada cujem tvoje stope, naprosto odletim od tebe, jer
znam da umirem u samoci, katkad znam da posustajem,
ali ti ces prva..

Нема коментара: