среда, 20. јануар 2016.

Tvoja nit

Jos je nase srce isprepleteno sazvezdjem,
mozda po jos koja svemirska prasina nas
ujedinjuje, i po koja kometa nas sustigne
vise nego tvoje nezne ruke, koje su umele
da zagrle tek rodjene a tako male, te male
ljubavne niti.
Prozirno nestajemo u obliku mastanja,
uzdizemo se samo radi dodira nasih oznojenih
tela, ko poslednji krik usamljenog galeba.
Dok si jos spavala pod spavacicom od mesecine,
ali daleko je bio san, nisi imala bozansku nit
ka meni, vec smo u nasim srcima nagovestali
miris naseg odlaska, i nekim cudom doletela
je na tvoje ruke hrabrost mastanja,
kako usred reke sna probuditi u tebi ceznju,
Sada smo tu, zelene krosnje obliznjih drveca
u tvojim godinama cekanja, iskren i posve tih,
preko tvojih neispavanih noci, ispustamo uzdahe,
a one noci u kojima si sanjala niti nasih toplih
zagrljaja, ko vetar slazem na ruke i ne dopustam
i postojanje, jer plodovi duge samoce ne uzivaju
pod potocima izlivanja nase same ljubavi.
Kreni sa vrhova ociju slobodno u beskonacnost
vecnih zvezda, niz nepreglednu putanju gde smireno
ceka izgubljeno sunce, prepustimo se neznosti usana,
jasnom drhtanju prisutne studeni, i tvoju usamljenu
dusu priblizi je k meni, preci cu u tebi sva nadanja,
i telo tvoje postati.
Kad u pogledu trave orose se, pod zuto jarkim bojama
suncokreta dodirnuta je mekoca tvojih vlasi,
tisina postaje svetlost, i zato u zagljaju neba kao dve
nerazdvojne sunceve kapljice zatvaramo pocetak secanja,
krenimo na sanjive pasnjake, tamo ce nasi obrazi postati
crveni poput, uigrane duse pod posteljom od bezbrojnih
poljubaca.

Нема коментара: