четвртак, 14. јануар 2016.

Slomljena dusa

Pored mog prozora, prepolovljenog meseca zastanem
i sto zataknem tada na ulici, moje srce u svom
pogledu zanemi, zatim dodje i vetar, a sa njime
i zlatno-sivu strunu i u toj slici, kakvu samo
mesec ima, neprestano zaigra moju zelju da te
ugledam u beskrajnoj noci.

Gledam te, mesecevim koritom, moja ljubav i ti,
cekam i slutim buru sto dolazi vekovima,
cutimo u tom nagomilanom pozaru samoce,
vec uz jauke i melodije srca, prislanjam bol,
da u bolnom hodanju ne bi razotkrila slomljenu dusu.

Samo se desi, ispod misli, slomljeno srce zadrhti,
sjaj se lagano gasi, i visoko sa neba liju kise,
tamne senke nestanu i trenutak ceznje uplovi u sobu,
telo postane uporiste dogadjaja, snazni dah uzleti
i sa planina ravnicom zaljuljaju se cvrkuti tvojih
prozirnih latica.

Ljubavna korita sto teku mojim venama poput vatre zaigra,
izvori mojih tokova ispletu tanke niti neznosti,
paucina radosti rasiri se dolinom kojom kapljice rastu,
a ti, prostrujis svetlom i uzarenim dodirima svoga daha,
zemljom i vodom i svakom kutku tvoga tela, dodas mi osmeh
sazvezdja.

Нема коментара: